Showing posts with label selidba. Show all posts
Showing posts with label selidba. Show all posts

Monday, 11 February 2019

Audentes fortuna iuvat

"Sreća prati hrabre."
Došlo je vreme da se javim i ovim putem, jednim velikim dosadnim postom na blogu. Sada kada svakodnevica polako počinje da liči na rutinu, sada kada novi dom manje  liči na hotel, sada kada se tinejdžerki koja je ostavila društvo polako vraća osmeh na lice, došlo je vreme da pišem malo o razlozima našeg odlaska iz Grčke. Vaše, naše, moje voljene Grčke.
Da ste pre neki dan pitali kako se osećam, rekla bih vam da kada bi mi neko garantovao da će se stvari u Grčkoj promeniti na bolje, kada bi se nekim čudom sve izokrenulo naopačke u pozitivnom smislu: ekonomija procvetala, na vlast došli sposobni ljudi, ja bih se iz ovih stopa vratila. Rekla bih vam da mi nedostaje Grčka, njeni mirisi, moj dom, moje stvari, ulice, sve ono što mi je poznato i drago, nedostaje mi moja kuhinja, pijaca, čak i bučni studenti iz zgrade prekoputa. Govorila je nostalgija i sentimentalnost, osećanja za koja nema mesta u životu u kome moraš misliti na budućnost dece, na njihovo obrazovanje, na to kakve će šanse sutra imati,  na kvalitet života, čak i na preživljavanje. Grčka nas je grejala svojim suncem, stekli smo prijatelje i dom, ali nam, za sada,  ne obezbeđuje svetlu budućnosti, ni nama, ni našoj deci.  


Mnogi su nam govorili: "Ma, šta ako ovde bude bolje? Ne žurite".

A, šta ako ne bude?

Ne možeš se oslanjati na "šta bi bilo kad bi bilo", moraš da deluješ sada kada si u najproduktivnijim godinama, moraš da deluješ na osnovu onoga što govore činjenice, brojevi, opšta situacija. A, situacija nije dobra. Moraš ugrabiti šansu čim ti se ona pruži.Ne znam šta drugi misle, ali mi smo došli do zaključka da je vreme da odemo.
Činjenica je da ne bi izašli na kraj da nismo poslednje dve i po godine živeli dosta vremena odvojeno, ja sa decom u Grčkoj, moj muž u inostranstvu kako bi zaradio. U par navrata je malo falilo da krenemo sa njim, međutim čekali smo bolju priliku, nešto da "klikne". Ono što smo stavili na prvo mesto su jezik, ne izgubiti identitet, da postoji crkveni život i blizina Grčke i Srbije.

"E, sad' vi mnogo hoćete, baš!", sigurno mislite u sebi.

Moguće, ali desilo se ono što smo priželjkivali.

Desio Kipar i poslovna prilika za mog muža. Rekla sam sebi da ću ga podržiti, biti uz njega, ohrabriti ga da krene u  novu poslovnu avanturu. Kipar je zemlja u kojoj ekonomija raste, Grčka je zemlja u kojoj  raste nezaposlenost, privatni biznisi propadaju zbog velikih poreza, sve više i više mladih i obrazovanih napuštaju zemlju. 
Izvagaš, staviš na papir, dobro razmisliš i kažeš: "To je to. Neće biti lako, ali moramo da probamo".

E, sada, da se ne lažemo, postojali su i emotivni razlozi. Neko mi reče pre neki dan: "Ne možeš pobeći od problema". Tačno je, ali možeš pobeći od onih koji ti izazivaju probleme, koji te guše, ne cene, odbacuju, ne prihvataju. Da ne ulazim previše u to, ali recimo da nismo naišli na podršku koju smo očekivali.  Ne podržava te sistem, ne podržava država, ne podržava te famlija, niti prijatelji. Ako nemaš oslonac, bazu, ljude oko sebe koji ti pomažu, onda možeš i dalje sam da se boriš, ali negde gde su ti veće šanse da uspeš. Možeš makar pokušati. Takođe, daljina, odvojenost dece od tate, moja usamljenosti, njegova samoća, sve to bilo jako naporno za sve nas. Došlo je vreme da budemo zajedno. Došlo je vreme da donesemo odluku. Zajedno smo jači, zar ne?

Ne znam da li uopšte ovo što govorim ima smisla. Znam da razumete.

"Šta? Usred školske godina ćete vući decu u drugu zemlju?". Nema više odlaganja, čekanja niti strahovanja. To je to.

Našla sam namešten stan preko neta, pronašli škole, čak i novog trenera za moju najstariju kćer. Strogo sam gledala da škole budu blizu i da je kraj miran. Prioritet su mi bili da deci bude udobno, da okolina bude prijatna. Prvo je otišao muž,a  ja sam ostala sa decom dok se nije završilo tromesečje. Spakovala sam  samo najosnovnije u kutije, poslala ih firmom za selidbe brodom: nekoliko praktičnih stvari, letnju garderobu, dokumenta, cipele, kuvare, igračke,  par stvarčica sentimentalne vrednosti. Pozdravili se sa svima, poneli tugu, nadu  i veliku dozu hrabrosti,  popeli se na avion, svako od nas sa jednim koferčetom i rancem na leđima i krenuli. 


Moja srednja kćer je dobila blaži napad panike u avionu. Nikada do tada nije letela, dok je starija još uvek plakala zbog rastanka sa najboljom drugaricom. Ja sam zbijala šale, crtala sa njima, čak i pevala. Radila sam sve ono što svaka majka mora da radi- da drži sve pod kontrolom. Čini mi se da su ti bila najduža dva sata u mom životu. Novu Godinu smo dočekali na aerodromu u Larnaki. Sletela sam sa decom tačno u ponoć. Simbolika? Želim da verujem da jeste.

Kada bih vas lagala, rekla bih da sam odmah bila omađijana lepim vremenom, palmama, suncem i morem. Kada bih govorila istinu, rekla bih da nas je dočekalo očajno vreme, obilna kiša, mrak, a vreme se narednih nekoliko dana nije poboljašalo. Štaviše, poslednji put je padala ovoliko obilna kiša pre 40 godina. Kažu nam da smo im doneli sreću, jer zbog kiše na Kipru neće biti nestašice vode ovog leta.
Ušli smo u stan i počela sam da plačem, kao kiša koja je napolju neumoljivo  padala. Realnost situacije me je tresnula. Novi život nije više ideja, plan, već stvarnost. Našla sam se u nepoznatoj sredini, ranjiva i izgubljena. Do tog trenutka nisam  bila potpuno svesna onoga što se dešava, jer se celo moje biće nalazilo u pozornosti, u "survivor modu" kako bih bila efikasna i jaka dok traje proces selidbe.
Ono što je sigurno je to da sam ipak osetila neko olakšanje. Sav onaj stres zbog selidbe i cele te procedure je nestao. Iako je nervoza postojala, iako sam se osećala totalno izgubljeno, stres se prepolovio. Barem sam znala da je sa selidbom gotovo, sada su na redu drugi izazovi na koje do tada nisam ni mislila.


Male stvari kao na primer: gde se pali svetlo, koji ključ otvara glavna vrata, vožnja sa leve strane puta, kako da odem do supermarketa, gde je banka, snalaženje, orijentacija, sve to je na početku bilo  jako frustrirajuće. Sve ti je nepoznato, čak i te male, bezvezne, trivijalne stvari su nešto na šta se moraš naviknuti.
Mnogo smo se grlili, malo vikali, i opet grlili. Najviše smo grlili moju stariju kćer koja je teško podnela promenu. Sto puta bih poželela da se vratim kući, uspavljivala bih se u suzama, i tako svaki dan, svaku noć. "Ženo, saberi se, svi ste, hvala Bogu, živi, zdravi, budi zahvalna", govorila sam sebi, svojoj ludoj, emotivnoj, preumornoj sebi. Neretko sam kinjila sebe i optuživala za nezahvalnost, jer moja kuknjava je smešna u poređenju sa pravim bolom i iskušenjima kroz koje ljudi prolaze.

Upisali smo se u škole, krenuli u vrtić.  Buditi se u 6 ujutru, jer škola počinje rano je jedno vreme bilo pravo mučenje. Totalna nervoza i haos. Olakšavajuća okolnost, barem za mene, je činjenica da se u školi nose "uniforme" koje ustvari nisu klasičnog tipa. U školi moje starije ćerke obavezne su sive pantalone (ili farmerice), bluza tamno plave ili crne boje bez ukrasa, slova, printova. Ništa lakše za jutarnje spremanje. U osnovnoj školi nose se zimi sive trenerice i bela bluzica. Zvanična uniforma za specijalne prilike uključuje suknju, belu košuljicu i kravatu. Ako ništa drugo, nema rasprave ko će šta da nosi i garderoba se lako nalazi u ormanu.

Suza više nema, buđenje nije više problem, ležemo rano i budimo se baš onda kada krene da sviće. To sunce znatno olakša buđenje. Najpre je nebo divne ružičasto-narandžaste boje koja se prelije preko celog neba, a onda sunce, dok se spremimo i krenemo od kuće, počne unajveće da sija i blješti. Pravo je uživanje šetnja do škole i vrtića, a kada krenu vrućine, već od marta, pretpostavljam da neće biti tako.  Još uvek sa ushićenjem gledam na palme, visoke i drske. A, od zrelosti teške pomorandže i jasmin na ogradama kućnih dvorišta nagoveštavaju mirišljave prolećne večeri. Jeste li ikada osetili kako miriše cvet pomorandže? Opijajući, slatki, rajski miomiris.

Trenutni prioritet su mi deca, njihova adaptacija,a zatim i moja. Teško se rešavam da sednem za volan, ali muž me konstantno davi i tera, pa nemam kud. Stalno moram sebe da podsećam na to da automatik nema kvačilo, da moram uvek levo, levo, levo da idem (volan je sa desne strane), da žmigavac ide naopačke, gore je za levo, dole je za skretanje desno, i često umesto žmigavca uključim brisače, jer su sa "pogrešne" strane. Previše komplikovano, ali na dobrom sam putu. Kada mi je sinoć jedna Grkinja, mama ćerkine drugarice iz nove škole, rekla da joj je trebalo godinu dana da se reši da vozi nakon selidbe na Kipar, osetila sam se bolje zbog svog straha. Čak sam se u meni probudio i neki inat.  
"E, nećeš vala."

I tako,  vozila sam pre neki dan na autoputu. Nije bilo povređenih. Ima nade.

Strah se pobeđuje suočavanjem sa njim. I vežbanjem, vežbanjem, vežbanjem.


Ovo su neki prvi utisci, jer još uvek nisam u situaciji da vam kažem nešto više.Sve ovo vreme ovde se svelo na puko navikavanje i obavljanje papirologije. Bez zezanja. Znam da nije ništa posebno niti sam u mogućnosti da još uvek podelim sve ono što je lepo i čarobno, osim možda prelepe promenade u Limasolu i  Limasol Marinu. To je pravi dragulj grada,  šetalište pored mora, sa luksuznim hotelima, restoranima, zabavom, jahtama. Jako je zanimljivo čuti i videti ljudi iz celog sveta. Kada je vreme lepo, pravo je uživanje šetati kilometrima duž plaže, pojesti sladoled, voziti bicikl, gledati skejtbordere ili zuriti u more dok su deca na ljuljaškama u prelepom parkiću. Vikendom je puno sveta i zaista imaš osećaj da si negde u Majamiju ili Kaliforniji. Iskreno, mislim da nikada u životu nisam videla nešto tako lepo.

 A, palme? Ja sam stvarno apsolutno opčinjena njima. 



Jeste. Jako sam pozitivna, uzbuđena i ponosna što smo se usudili da ponovo krenemo ispočetka. Odavno nisam osetila ovakav mir, jer napokon nisam više sama, a svaki teret je lakši kada se podeli. 

Ono što od srca želim je da sa vama ponovo delim moju svakodnevicu, moj život na ovom prelepom ostrvu koji ću vremenom upoznati i zavoleti kao mnogi pre mene.  Ne znam šta će biti, ne mogu predvideti budućnost, ali barem sada postoji nešto što odavno nismo osetili, a to je nada.
I jedva čekam da procvetaju narandže u proleće.

Friday, 16 March 2012

Treba mi znak


(Diši duboko, Dora, diši.)
Ja i moj suprug smo doneli neke važne životne odluke i ovoga puta smo se oslonili na srce i intuiciju. Naime, rešili smo da ne napuštamo Peloponez, iako smo imali sasvim druge planove pre samo par meseci. Spremni smo da rizikujemo, da se oprobamo, samo zato što smatramo da ne treba žrtvovati svoje snove i želje zarad nekih drugih stvari. Sećate mog sna o kućici okruženoj pomorandžama, maslinama i cvećem? E, to jedan od razloga. Divno je kada delite iste snove sa čovekom sa kojim delite i život. Volimo Peloponez, tu živimo već četiri godine, a povratak na sever nam, po svemu sudeći, nikada nije bio posebno privlačan. Moj muž za to okrivljuje svoje ostrvske gene, a ja...ja mislim da svuda mogu biti srećna kada sam sa onima koje volim.
Moram da priznam da sam doduše pod velikim stresom. Uskoro nas čeka selidba, a kako se čini nećemo dobiti stan koji sam želela. Videla sam nas u njemu, u mojoj glavi sam smislila raspored nameštaja, boju novih zavesa, cveće koje bih htela da stavim na terasi. Ipak, ne predajem se, nekako znam da će sve na kraju biti u redu. Ako plan B ne uspe imamo čitavu abecedu na raspologanju! Ako treba, izmisliću i nova slova! Iako se bojim promena, čudno sam nestrpljiva i uzbuđena, verovatno jer želim da što pre završimo sa tim. Ovog vikenda me čeka "lov " na prazne kutije, prolećna revizija stvari, bacanje, doniranje, pakovanje, mnogo suza, ali i puno nade u srcu.

Sada treba naći novi stan.Gledamo ih, obilazimo, vagamo, planiramo i sve je tako iscrpljujuće. Onaj u koji sam želela da se preselimo, izgleda da nije dovoljno praktičan za našu porodicu. Ima mnogo posla u njemu, renovacija, popravki, krečenje, a nema se vremena, čak i ne znamo koliko su vlasnici spremni da u njega ulože. Sećam se dana kada sam ga prvi put videla, bila je to ljubav na prvi pogled, šetala sam kroz hodnik stana i zamišljala nas u njemu. Nekako je topao i interesantan. Sigurno je na mene uticala činjenica da su u njemu živeli naši prijateljima sa kojima smo u tom stanu proveli prelepe trenutke. Ne mogu reći da nisam emotivna i veoma subjektivna kada je ovakva odluka u pitanju.
Ono što ja želim je da kada uđem u prostoriju osetim neku energiju, nešto da me prigrli i pozove da se tu uselimo, a u njemu sam to doživela u prvom trenutku, ali, ali, ali, u stanu je leti veoma vruće, sobe su manje, kuhinja je nepraktična. Danas smo obišli još jedan koji je skoro savršen iz praktičnih razloga (komotne sobe, ugrađeni ormani, velika kuhinja, pogled na vrt, parking, hladovina) ali nisam osetila onaj "zov", "ono nešto" što bi me oduševilo i ugrejalo oko srca. Verovatno je tačno ono što kažu da kuću čine oni koji u njoj žive. Naše knjige, sitnice, nameštaj, lepi detalji, moje lampe, pokrivači i tepisi bi ga učinili veoma lepim i "našim". Međutim, meni je potrebno nešto maaaaaaalo više od toga. Meni je potreban znak. Sećate se one scene, vi koji ste gledali film "Pod suncem Toskane", u kojoj glavna junakinja zastaje pred vilom usred Italije, uplašena i vođena nekim unutrašnjim glasom koji joj je govorio da mora da kupi tu kuću? Posle neuspele pogodbe oko prodaje, dok je još uvek bila u vili, glavnoj junakinji se pokaki golub po glavi. Starica to shvata kao "Božiji znak"i konačno pristaje da proda vilu lepoj i izgubljenoj Amerikanki.
To je to. Čekam znak. Razumete me, zar ne? Ne mora to biti golublji izmet (bilo bi poželjno), već nešto, bilo šta, ne znam ni ja sama, jedino što znam je to da sam sigurna da ću ga prepoznati. Čekaj, a šta ako ne bude nikakvog znaka? (panika) Onda ću morati da upotrebim i zdrav razum. Uh...


LinkWithin

Related Posts with Thumbnails