Sunday 29 April 2012

Ulepšavanje stvarnosti

Nisam ni na nebu ni na zemlji. Do sada sam se trebala naći u našem novom stanu, ali viša sila je drugačije htela. Nažalost, selidba iz nekih praktičnih razloga se odlaže, ne mnogo, ali dovoljno da mi nivo stresa skoči do plafona. Srećom, organizacija mi je  makar dobra, ali puno toga ne zavisi od mene. To je još jedan dokaz da u životu ništa ne treba planirati. Ma, nije toliko strašno. Ustvari nije ni malo strašno, samo ja "volim" da dramim, da paničim, da se razočaravam i najviše od svega baš volim da budem nestrpljiva. Da ne spominjem pune kutije, kese (i to one ogromne, za đubre, koje su vrlo, vrlo praktične za trpanje gluposti kada se selite), jedan opšti haos i sitnice koje još uvek nisam spakovala. Bajno! Tešim se činjenicom da moja nova kuhinja ima vratanca sa mrežom za komarce (ili protiv komaraca?) kojima se izlazi u baštu  u kojoj rastu limuni, u toj kuhinji ću otpratiti svaki kišni dan i dočekati sunce, mesiti kolače i praviti sutlijaše, tešim se školom koja je preko puta (volim da slušam dečiju graju, deca mi nikada ne smetaju za razliku od odraslih) i životom koji će da vrije iz te nove, sveže ofarbane zgrade, tešim se pijacom koja će mi napokon biti blizu, obližnjim parkom sa drvećem i fontanama,tešim se jeftinim šampanjcem koji ćemo otvoriti pre nego provedemo prvu noć u novom stanu, tešim se, tešim se, tešim se, jedem nekontrolisano čokoladu, od kafe se sva tresem i polako ludim. I čekam. I sanjarim. To umem najbolje da radim.
Celog svog života umišljam i zamišljam. Bez toga bih odavno poludela, bez toga ne bih znala ko sam ni šta želim. Možda moja okolina i nije najlepša na svetu, ali ja "umislim" da jeste i onda mi je sve lepo. Kada sam bila mala, tetkina terasa sa cvećem mi je ličila na viseće vrtove iz Vavilona, moja zgrada je bila visoka palata, a naš stan najviša kula sa kupolom načičkanom dijamantima (kada sam bila malo starija postao je penthouse negde u Nju Jorku), tatin moskvič su mi bile kočije, a bicikl je bio konjčić  koji sam toliko mnogo želela, a nikada ga nisam dobila. Odrastajući zadržala sam sposobnost ulepšavanja stvarnosti u mojoj glavi. To nikako ne znači idealizovanje ljudi ili situacija, ne, već to znači da umem da "zamislim" da je sve oko mene mnogo lepše nego što zapravo jeste i ne samo to- sada znam kako da okolinu stvarno ulepšam i učinim meni prijatnijom, ma koliko ona ružna, dosadna i obična bila. Malo šarene tkanine, kolač na lepom tanjiru, vino iz čaše za koju "umislim" da je od kristala, par jastučića tu i tamo, jelo sa fensi francuskim nazivom (a, ustvari je  nešto sasvim obično kao na primer plavi patlidžan i tikvice u paradajzu), tu je i muzika na kotrljajućem jeziku (koja ide uz jelo iz umišljenog pariskog bistroa), sveće u kupatilu, mamino staro, ali očuvano miljence, lepo naređane knjige, malo bosiljka, lavande i saksija gardenije. Gradić u kome živimo nije spektakularno lep, ali ja sam ga ulepšala u mojoj glavi: fontane su mi super (iako vrlo retko rade), dvorišta puna pomorandži i limuna ulepšavaju pomalo oronule kuće, poslastičare krase, namirišu i šarene ulice, crkva na trgu mi liči na katedralu iz nekog mnogo lepšeg i većeg grada, primećujem samo cvetne, meraklijske balkone i bašte, nasmejana i mladalačka lica. Ne ignorišem ružnoću, samo joj ne pružam to zadovoljstvo da me oneraspoloži.
Moj budući život u novom stanu (koji zaista nije uopšte "nov", samo ga tako zovem) zamišljam kao emisiju romantične Sofi Dal- kuvancija u prostranoj kuhinji ukrašenoj cvećem, šarenim šoljama i činijama punih voća, sve to sa pogledom na baštu koja se nazire kroz rozikastu čipkanu zavesu.
Evo, već mi je bolje. Vraćam se sada mojoj realnosti, pakovanju i poslu, a vas ostavljam vašem sanjarenju i ulepšavanju stvarnosti, ako to umete, naravno.

Wednesday 25 April 2012

"Živi na suncu, plivaj u moru, ispijaj taj divlji vazduh..."

Rekao je Ralf Valdo Emerson. Čovek zna o čemu priča. Jednom rečenicom je opisao pravu mladalačku radost života, onu koju nosimo u srcu bez obzira na godine. Ove reči odišu letnjim optimizmom, ekstazom, to je misao natopljena suncem, zaljubljenošću, to je pravi poziv na uživanje koji je proistekao iz čistog oduševljenja...životom. Danas sam provela popodne na plaži, pod suncem. Nozdrve su mi se punile slanim mirisom talasa, muzika je tiho svirala, lepi ljudi su se opušteno, sa uprtim pogledom ka moru predavali sunčevim zracima.
Oni hrabri (ili možda ludi) su se brčkali, pokazivali svoj celulit (šta? a, ti ga kao nemaš,m?), sunčali se, igrali tenis na plaži, a mi manje hrabri (i tamo neki u zimskim jaknama) smo pili kafu, gledali u prostranstvo koje se pružalo do ostrva preko puta i neodobravajući vrteli glavom, dok smo im ustvari tajno zavideli. Lice mi još uvek gori od sunca, sva sam se raspegavila, koža me pomalo pecka, ma, trenutno sam u apsolutnoj nirvani, a možda sam ipak trebala da iskopam kupaći (makar gornji deo) i budem hrabra. Ja to tako, da vam malo udaram zazubice, a najviše vam pišem sve ovo zbog toga što volim da podelim moju oduševljenje, sreću, trenutno zadovoljstvo sa vama. Nekako se nadam da su ta osećanja zarazna, da mogu da vas preplave kao talas, da vas osveže i inspirišu. Neka me "drži" ovaj osećaj makar do sutra i neka uspem da vam prenesem malo od ovog nagoveštaja leta. Čak i ovaj, jedan dan na moru mi je napunio baterije, odmorio, opustio, mnogo više od popodnevne dremke.  Veliko plavo mi je "ispred nosa", a ne sećam se kada sam poslednji put ovako uživala. A, tako mi je to trebalo... kome ne bi?

Tragično je što sebi ne pružamo više trenutaka apsolutnog prepuštanja onome što nam prija i što nas usrećuje. Drago mi je što sam sebi dala malo oduška, smirila nerve i pošteno se nauživala. Moram to češće da praktikujem.Bilo bi lepo kada bi svima nama uživancija bila navika, ona koje se nećemo moći lako rešiti. Nadam se da će većina vas letos imati prilike da se brčka, sunča i uživa na raznim peščanim obalama gledajući beskrajno plavetnilo i ispijajući nešto ledeno i slatko. Od srca to svima vama želim. A, do tada- sanjajte veličanstveno plavo i nešto žuto sa egzotičnim imenom, servirano uz kišobrančić, cevčicu i muziku na nekom nepoznatom, zavodljivom jeziku...

Sunday 22 April 2012

Savet dana

Kada vam prijatelj otvori svoje srce sa problemom, pustite ga da priča, da se izjada, plače, kuka, viče. Vi samo slušajte, klimajte glavom sa razumevanjem, ako ste bliski zagrlite tu osobu i recite: "Biće sve OK." Bolje ne govorite ništa, ne komentarišite, ne zauzimajte ničiju stranu, zadržite svoje mišljenje i stav za sebe. Bolje ga napišite na papir (ako ne možete da izdržite i da ga sačuvate u sebi), a zatim ga bacite ili spalite. Neretko se dešava (skoro uvek) da se u životu osobe koje vam se prvobitno obratila sa problemom stvari nekako reše, odnosi poprave i mnogo toga se na kraju zaboravi, ali sve ono što ste vi izgovorili nekako magično ostane zapamćeno. Ukoliko se isuviše emotivno umešate, na kraju, vrlo verovatno, će te izvući deblji kraj, bićete optuživani, prozvani, mnogo toga će vam zameriti i postaćete dežurni krivac. Neke osobe obožavaju da uvlače druge u svoju dramu, uživaju u tome da pričaju o sebi i svojim problemima i retko, ali baš retko slušaju tuđi (vaš) savet, a često krive druge za svoje probleme i nedaće. Sačuvajte sebi miran san i živce. Gledajte svoja posla. Od srca, vaša Dora

Thursday 19 April 2012

Moć projekta


Sećate se vremena kada je reč "projekat" bila jako popularna među tadašnjim folk-zvezdama? Mislim da se ta reč počela masivno koristiti tamo negde devedesetih kada su te iste "zvezde" dostizale vrhunac svoje slave. Ceca, Meca, Jeca i ostale životinjice su najavljivale svoje nove "projekte" i time se silno dičile. Ja i moja mama smo se uvek sa podsmehom zezale na njihov račun (kako odoleti?) i često interno zbijale šale tipa: "koji nam je današnji projekat?". To je moglo da bude bilo šta: sve od kuvanja kafe, kuvanja džema, šivenja novih zavesa, odlazak na buvljak do farbanja kuhinje u žuto.
Zezali se mi ili ne, projekti su bitni i veoma moćni. Kako? Lično, kada sam down, neraspložena i kada mi život krene da liči na žabokrečinu, vreme je za neki novi plan, nešto što će me pokrenuti, nešto na čemu ću raditi i čemu ću se radovati. Život dobije novi smisao. Ideja o "novom projektu" deluje kao infuzija za telo i duh koji su se umorili od rutine. Moji trenutni "projekat" (ne mogu da izgovorim ovu reč, a da se ne nasmejem) je završiti selidbu i urediti novi dom i osvežiti ga, sa što manje (minimalno) utrošenog novca, naravno. E, to će biti (ne)moguća misija. Nema veze, bitan je pokušaj, bitno je da me to pokreće, pruža nadu, izvlači iz zimske uspavanosti i blage prolećne melanholije.
Moć "novog projekta" je velika, ako dobro razmislite. Čini čuda za ljudsku psihologiju, naročito za žene. Šta sve može da bude jedan projekat?

  • možda iščitavanje svetskih literarnih klasika.
  • ili učenje novog jezika.
  • možda skidanje par kilograma.
  • učenje vožnje.
  • krečenje stana.
  • ili savladavanje osnovnih tehnika kuvanja?

Bilo šta! Šta god vas čini da osetite uzbuđenje začinjeno nervozom, nešto na čiju pomisao osetite blago štrecanje u predelu stomaka, nešto što znate da će vas usrećiti, ispuniti, učiniti vašu sredinu lepšom, vas sposobnijim i bogatijim.
Projekti su super! I ne morate biti folk-pevačica da biste ih imali!

Tuesday 17 April 2012

Pavlova sa jagodama

Recimo da sam strašno lenja kada su pranje sudova u pitanju, fotografisanje jela koja spremam i nameštanje kreveta, ali nikada, nikada nisam lenja kada su u pitanju mućenje, seckanje, mešanje, pečenje. Rešila sam da napravim pavlovu za drugi dan Uskrsa koju sam nameravala da ponesem kod prijatelja na roštilju. Prijatelji je nisu probali (zaboravljena je kod nas u frižideru) i već je smazana. Da, toliko je dobra i toliko želim da je ponovo napravim, možda već sutra...zbog prijatelja...naravno (namig, namig). Pa, ovako, recimo da je pavlova malo zeznuta iz razloga što se pravi od belanaca koje treba dobro umutiti, zatim ih dobro ispeći (ili bolje reći "osušiti") da bi se dobila takozvana puslica. Ako ona pukne na nekoliko mesta, nije strašno, to ne znači da poslastica nije uspela, tako da nema brige. Ukoliko kolač ne budete mogli da isečete kada za to dođe vreme, eeee, to onda znači da ste se negde prešli i da su vam propala četiri belanca i 200 grama šećera. Gre'ota. Ne bojite se, kada sam ja uspela, ja koja sam za torte izgubljeni slučaj, onda ćete i vi. Rezultat je krckast, kremast, blago kiselkast i bobičast, ali slaaaadak, tako bajno sladak da se prosto navučete na svu tu slatkoću i krckavost. Mmmm, i topi se u ustima. Mislim da je ovo moja omiljena poslastica. Za sada. Ako nemate jagode, sasvim super ide i bilo koje drugo voće koje je pomalo kiselkasto, kao na primer kivi, maline ili mešano voće. Budite kreativni. Go crazy!


Pavlova sa jagodama

Za krckavi i predivno slatki deo ti je potrebno:
4 belanaca
200 g šećera
1 supena kašika skrobnog brašna
1 kašičica sirćeta
vanila
1. Zagrej rernu na 180°C. Na masnom papiru za pečenje (onom koji se koristi za pečenje patišpanja i kolača) iscrtaj krug olovkom u prečniku od oko 18 cm koristeći tanjir ili neki manji pleh. Obloži pleh papirom.
2. Izmuti čvrsti sneg od belanaca. Dodati šećer u dozama, kašiku po kašiku i mutiti. Dodaj skrobno brašno, sirće i vanilu.
3. Nanesi sneg od belanca u označen krug i izravnaj kašikom. Neka te ne brinu nepravilnosti i nesavršenost.
4. Stavi u zagrejanu rernu i zatvori vrata. Istog trenutka smanji temperaturu na 130°C i peci 1 sat i 15 minuta.
5. Kada puslica bude pečena imaće svetlu boju i na površini će se javiti pukotine. Isključi rernu i ostavi malo vrata od rerne otvorena. Ostaviti puslicu u rerni sve dok pleh ne dostigne sobnu temperaturu tj. dok se puslica potpuno ne ohladi.
6. Kada se ohladi pažljivo je prenesi na tanjir.

Za kremasto-kiselkasti deo:

200 grama slatke pavlake
šećera u prahu po želji (ja sam dodavala sve dok mi šlag nije postao dovoljno sladak)
200 grama seckanih jagoda (pošto su moje jagode bile preterano kisele, ja sam im nakon što sam ih isekla dodala malo prah šećera i ostavila da puste svoj sok koji sam takođe iskoristila)

1. Muti slatku pavlaku sve dok ne očvrsne. Dodaj šećer i ponovo muti.
2. Nanesi umućenu pavlaku preko puslice. Naređaj jagode preko šlaga.
3. Služiti odmah, mada je meni sledećeg dana bio mnogo, mnogo ukusniji iako su jagode izgubile na izgledu.


Prijatno i uživajte!!!!

(fotke from pinterest)

Sunday 1 April 2012

Nedelja u ukusima, mirisima, rečima i slikama

Sunce, sunce i sunce! Ta reč najbolje opisuje kako sam doživela prethodnu nedelju. Koristili smo svaku priliku da ga upijemo što više, jer je čak i nama iako živimo na primorju, veoma, veoma nedostajalo. Deca su jela svoj prvi sladoled, mnogo se šetalo i mnogo radilo. Volim kada uveče osetim nesnosni umor znajući da mi je dan bio ispunjen, znajući da je i deci bilo lepo.

~ U slobodno vreme sam se malo igrala...to je omiljena ženska zabava: isprobavanje šminke, novih frizura i stilova. Međutim, ova igra je virtuelna i veoma, veoma zabavna. Malo sam se smejala (uglavnom), ali u suštini sam dobila inspiraciju za novu frizuru i novu boju kose. Polako, polako se približavam mom cilju da postanem crvenokosa. S obzirom da sam osoba koja mrzi nagle promene, idem korak po korak u pronalaženju savršene nijanse. Igrajte se malo i vi, garantujem puno smeha, a možda se čak i probudi želja u vama da potpuno promenite svoj izgled. Virtual Makeover je sajt čiji morate postati član ukoliko želite da ga koristite. Procedura je brza, tako da nije nikakav problem. Uživajte!~

~ Nije tajna da obožavam kulinarske emisije. Pre jedno godinu i više dana sam "otkrila" Rachel Khoo i njen divni sajt koji je krasila fotkama jela koje kuva. Naime, u svom malom stanu u Parizu, ova šarmantna Britanka je otvorila najmanji restoran na svetu sa jednim stolom za dvoje. Kuhinja u kojoj sprema klasična francuska jela na moderan način je minijaturna i za mene je prava inspiracija s obzirom da je i moja kuhinjica takođe sićušna. Činjenica je da se mogu stvoriti mala kulinarska čuda čak i kada su uslovi za to ograničeni. Bitne su želja i ljubav. Inače, prateći njen rad bila sam ubeđena da će na kraju imati svoju kulinarsku emisiju što se i ostvarilo! Imam dobar njuh za te stvari. Ustvari, cela ta njena priča mi je bila toliko šarmantna i bajkovita da sam se začudila kako to da ova preslatka, kreativna devojka još uvek nije postala zvezda? ...A, onda su počele da se emitiju epizode emisije "The little Paris kitchen" na BBC Two kanalu koje su snimljene upravo u njenoj maloj kuhinjici, a tu je i kuvar za kojim žudim beskrajno. Iako znam da će uskoro biti moguće pronaći skoro sve recepte na netu, moram da priznam da su i same korice knjige toliko privlačne i "francuske" da jednostavno ne znam kako ću odoleti!?

Neki dobri ljudi, verovatno znajući da postoje osobe koje žude da prigvire u njenu malu parisku kuhinjicu (kao npr. ja) su upload-ovali prve dve epizode na youtube-u! Ipak, moram da priznam, da niko, ama baš niko ne može da zameni moju miljenicu Najdželu Loson.

Ipak, Rachel Khoo me oduševljava svojim haljinicama na tufne, crvenim karminom i neodoljivim šarmom.


~ Uvek imam pečurke u frižideru i to uglavnom šampinjone. Spremam ih u crvenom sosu od paradajza i crnog vina, u belom vinu, belom luku i limunu ili jednostavno... pržene. Ovo je jako ukusan snack, ide savršeno uz pivo i jednostavnu salatu. Sprema se jako brzo i lako.

Prženi šampinjoni

pola kilograma šampinjona
pola šolje brašna
pola kašičice soli (po ukusu, ko voli slanije neka doda više soli), malo bibera
dosta ulja za prženje

Nikada, nikada, nikada nemojte prati pečurke! One same po sebi imaju mnogo vode u sebi, tako da ne želite da im dodajete još. Obrisati papirnim ubrusom pečurke, očistiti od zemlje i druge prljavštine. Ako su šampinjoni mali nemojte ih seći na komade, ako su veći isecite ih na četvrtine. Evo vam i jednog "fazona" koji će vam uštedeti vreme: u čistu kesu bez rupa (naravno)
stavite brašno zajedno sa solju i biberom, dodajte unutra pečurke, i protresite kesu tako da se pečurke pokriju brašnom. Zagrejte dosta ulja, vadite šampinjone i protresite ne bi li se oslobodile viška brašna (shake, shake it, baby) i pržite pečurke dok ne porumene. Vadite ih iz ulja na činiju koju ste obložili kuhinjskim papirom, on će upiti suvišnu masnoću. U Grčkoj se jedu sa naceđenim limunom preko, ali ja ih volim bez. Obavezno ih jesti vruće.



~ Zamislite ovo: vi, Pariz, La Meurice hotel, čaj, slatkiši, kolači, engleske pogačice "scones" i lansiranje muškog parfema Spicebomb (Viktor & Rolf). Divota! A, tek kada vidite slike, ostaćete bez daha. Pozajmila sam ih sa bloga WishWishWish koji redovno posećujem. Naravno, ne mogu a da se posle gledanja ovih predivnih fotki ne osećam down zbog mog dosadnog života u malom mestu,ali tešim se time što me ponekad tuđi život nadahne, nagledam se lepote i poželim da malo više te iste lepote i radosti življenja unesem u moj "dosadan život".



Sa zakašnjenjem vam želim lep vikend! Još se nije završio, zar ne?

(fotke sa pinterest, El Greco i WishWishWish)

LinkWithin

Related Posts with Thumbnails