Friday 21 September 2012

Užine za školu (2. nedelja)

Kao što sam obećala, evo i na kraju ove naporne nedelje delim sa vama fotografije i ideje za školsku užinu.Ovog puta sam bila za nijaaaaansu kreativnija i organizovanija. Takođe malo sam se igrala sa izgledom bloga. Nadam se da će vam se dopasti. Uživajte.


(Ponedeljak: sendvič od domaćeg hleba, kokice i grožđe)


 (Utorak: prženice uvaljane u malo prah šećera, integralni krekeri i malo više od pola banane)
{Sreda: kolačići sa šargarepom,  ovsenim pahuljicama i đumbirom( recept dostupan na kraju posta), slani keksići sa susamom, grožđe i pola jabuke}


(Četvrtak: sendvič od domaćeg integralnog hleba, pola banane, Caprice štapići sa pralinom, korpica sa orasima i suvim grožđem) 


(Petak: domaća pica od prethodne večeri, keksići od čokolade i cerealija, slani keksići sa susamom, pola jabuke i grožđe)

~ Kolačići od šargarepe, ovsenih pahuljica i đumbira~

1 šolja integralnog brašna
1 kašičica praška za pecivo
1/2 kašičice soli
1 šolja ovsenih pahuljica
 2/3 šolje seckanih oraha
 1 šolja rendane šargarepe
 1/2 šolje meda ili javorovog sirupa
1/2 šolje margarina, maslaca (istopi i prohladi) ili ulja (ja sam upotrebila maslinovo ulje)
 1 kašičica rendanog svežeg đumbira
Zagrej rernu na 200° C , obloži pleh papirom za pečenje. U činiji pomešaj brašno, prašak pecivo, so i ovsene pahuljice. Dodaj orahe i šargarepu. U drugoj posudi pomešaj dobro med, ulje (ili margarin/puter) i đumbir. Pomešajte sa suvim sastojcima. Kašiku po kašiku vadite testo i ređajte na pleh ostavljajući prostor između njih. Peći u gornjoj trećini rerne oko 10-12 minuta dok ne dobiju zlatno-smeđu boju.


(fotka i recept sa 101cookbooks)

Želim vam lep vikend!




























































































































































































































































































































































































































































































































































































































































































































































































































































































































































































































































































Tuesday 18 September 2012

Stvarčice koje volim ovih dana

Busy, busy, busy! Život se pretvorio u jednu veliku jurnjavu. U pravu su kada kažu da što su veća deca, veće su i obaveze. Našla sam malecno, mikroskopski malo vremena da podelim sa vama nekoliko stvarčica koje mi ovih dana ulepšavaju svakodnevicu.

~ Od trenutka kada sam je otkrila, Lisa Mitchell je postala moja miljenica. Ne postoji pesma koju ne volim, one su neobične, čudne, nežne, stvorene za sanjarenje. Ne mogu da tvrdim da joj je glas izvanredno jak i čist, naprotiv, ona peva kao da šapuće, stidljivo, slatko i pomalo detinjastvo, ali tako umirujuće i prijatno. Baš zato je i volim. Trenutno je njena pesma "Dutchess of Mess" nešto što stalno slušam. Iz nekog razloga, muzika ove devojčice me usrećuje...




~ Seriju "New Girl" (Nova Devojka) čekam već mesecima zbog Zoey Deschanel, naravno. Apsolutno sam zaljubljena u njen stil. Retko je videti u Holivudu tako ljupku i skromnu mladu devojku, pomalo uvrnutu i svoju.  "New Girl" je počela na Fox Life-u i to je jedina serija (ili bilo šta drugo) što u poslednje vreme pratim na TV-u.


~ Od kada je počela škola, naša ulica je postala živahnija, živopisnija i puna energije. Živimo odmah preko puta srednje škole i moram da kažem da mi prija sva ta graja i buka. Mladost je divna, sav taj smeh, pa ljubav, nestašluci. Nikada mi nisu smetala deca. Naprotiv, moji omiljeni zvuci na svetu su dečiji smeh, čavrljanje i igra. Smetaju mi odrasli. Oni su čudni i ludi. Njih mnogo ne gotivim. Kada sam već kod mladosti, evo jedne fotografije na koju sam slučajno našla. Ništa se ne menja -klinci su oduvek žurili da odrastu, tako je i ostalo.

~ Nedelju smo proveli u prirodi kod prijatelja koji žive van grada, u kući iza koje se proteže maslinjak, među pomorandže i limune. Bilo je divno,mirisno i čarobno. Pomorandže su još uvek zelene, biće zrele do zime, a od maslina naši prijatelji prave ukusno i sveže maslinovo ulje. Oni žive naš san, onaj o maloj kućici okruženoj pomorandžama, smokvama i maslinama sa pogledom na kotrljajuća brda i more koje se plavi u daljini.
(još uvek zelene pomorandže) 


(maslinjak) 

~ Sećate se mog posta u kome sam opisivala sve ono što želim promeniti u našem životu. Jedna od stvari na kojoj sam počela intezivno da radim je  maksimalno pojednostaviti život. Trenutno sam skoncentrisana na sređivanje (po koji put?!) ormana, garderobe i dečijih igrački. Inspirisana potezom jedne mame, rešila sam da većinu igračaka (kojih stvarno moja deca imaju mnogo) spakujem i sklonim, sem nekoliko sa kojima se jedino igraju (kockice i još neke sitnice).Time bi se pre svega raščistio večiti lom, a s druge strane, želim ih naučiti da im nisu potrebne plastika i stvari da bi se zabavile i igrale, a iznad svega umanjiti im, dok još uvek nije kasno, potrošački poriv i želju za još, još i još.

Ljubite se i volite, a ako nemate koga, onda volite sebe.

Friday 14 September 2012

Užine za školicu (nedelja prva)

Biće ovo jedan blog post u znaku škole, jer sam ovih dana baš oko toga mnogo zauzeta. Krenuli smo u famozni treći razred, počinju treninzi, engleski i druge aktivnosti, mnogo toga ima da se pozavršava, kupi, organizuje. Ne žalim se, uživam, baš sam se uželela akcije! Ustajem veoma rano da ukradem 15 minuta ispijanja kafe na miru (ne uspeva mi, jer me mlađi "vampir" svaki put čuje), da spremim doručak, užinu, dočekam sunce. Tako je malo vremena za uživanje, pa se trudim da uživam i unesem malo lepote i kreativnosti u naizgled dosadnu svakodnevnicu. Malo muzike, puno svetla, nekoliko kapi parfemčića, igranje sa mlađom kćerkom i svi poslovi prođu nekako lepše. Kako drugačije?

S obzirom da sam ovih dana u znaku škole i brige o deci, rešila sam da podelim sa vama fotografije užina koje sam pakovala mojoj kćerki. Časove je imala samo u sredu, četvrtak i petak. Užine su još uvek malo nemaštovite, ali potrudiću se da tokom narednih meseci budem malo kreativnija:


{Sreda: sendvič sa puterom i ćurećom šunkicom u domaćem belom hlebu (pravim ga u mašini za hleb), slani keksić od šargarepe i kukuruznog brašna, nektarina, badem i slane perece}


{Četvrtak: integralni mafini sa grožđicama i orasima (recept je na kraju posta), grožđe, badem i slane perece}


{Petak: sendvič od mog integralnog hleba sa krem sirom i čajnom salamicom, pola banane, tri kriške jabuke, parče čokoladice i nezaobilazne slane perece. Fotka je loša, jer nije bilo uopšte svetla zbog kataklizmičnog, kišovitog i oblačnog jutra.}


 ~ Integralni mafini~
Ja sam uključila moje devojčice u pravljenje ovih mafina sa namerom da ih to inspiriše da probaju nešto novo. Mogu da kažem da smo baš uživale, a Eleni se sa ponosom hvalila kod drugarica u školi. S obzirom da ovi mafinsi nemaju šećera, svu slast dobijaju od meda ili voća, što znači da su veoma zdravi! Moram da naglasim da  nisu preterano slatki, ali bez obzira na to mi ih svi u kući volimo i od sada ću ih spremati svake nedelje za školsku užinu:


  • 1 1/2 šolja integralnog brašna
  • 1/2 kašičice soli
  • 2 kašičice praška za pecivo
  • 1/4 kašičice cimeta
  • 1/8 kašičice muškatnog orašćica
  • 2 jaja
  • 2 kašike meda
  • 1 kašičica ekstrakta od vanile
  • 1/4 šolje ulja (ja sam upotrebila maslinovo)
  • 3/4 šolje sveže ceđenog soka od pomorandže
  • oko 1 šolja fila (suvo voće, orasi, lešnici, sveže voće - vidi detalje dole)
  • papirne korpice za mafine i pleh za mafine

    Postupak:
    Zagrejte rernu an 200 stepeni C. U velikoj činiji pomešajte suve sastojke (osim fila). Napravite "rupu" u sredini i dodajte jaja, sok od pomorandže, ulje i med koje ste prethodno u posebnoj posudi pomešali. Pomešajte suve sastojke sa mokrim, ali nemojte previše mešati smesu!
    Postavite papirne korpice u pleh i napunite 2\3 do 3\4 korpica smesom. 
    U posebnoj činiji napravite vašu kombinaciju za fil tako da napunite jednu šolju, evo nekoliko primera:

  • seckane jagode, kupine, borovnice (cele)
  • oljuštene i seckane kruške
  • skuvana i pasirana jabuka
  • pasirana banana i seckani orasi ili lešnici
  • grožđice i seckani orasi
  • mešano suvo voće po želji
  • džem
Sada kada ste stavili smesu u korpice na svaku odozgo stavite 1-2 kašičice spremljenog fila. Nežno viljuškom ili kašikom umešajte ovlaš fil u smesu. Peći 10-15 minuta. Služiti tople ili na sobnoj temperaturi. Mogu se zamrznuti i vaditi iz zamrzivača po potrebi.

Počinjem sa novom tradicijom na ovom blogu: na kraju svake nedelje ću postovati fotografije užinica sa
nadom da ću na taj način inspirisati i sebe i vas.

Uživajte u vikendu!


Monday 10 September 2012

Tetka

Pre neki dan, dok sam seckala neke voćke u kuhinji, ne znam da li zbog svežeg vetrića koji je ljuljao krošnje limunovog drveta u dvorištu ili  zbog one jutarnje, zlatne svetolosti koja nežno nagoveštava jesen, mene uhvati neka neutešna  tuga i počeh da plačem potpuno zatečena i iznenađena naglom poplavom emocija.  Čega je to bilo vazduhu ne znam, ali u tom trenutku se setih moje tetke i toga koliko mi nedostaje. Ona je zdrava (koliko god je to moguće u njenim godinama) i živa, ali veoma, veoma daleko.
Kada sam bila dete, pored tate ona mi je bila najomiljenija ličnost na svetu. Za razliku od mame, ona me nikada nije grdila, nikada se nije ljutila na mene i  ispunjavala  je svaki moj hir. Dešavalo se da često nestanem iz dvorišta zgrade, moji bi me uspaničeno tražili, niko ne bi znao gde sam, sva bi se deca igrala ispred zgrade sem mene. Ispostavilo bi se posle izvesnog vremena  da sam se onako mala hrabro uputila pešaka do tetkine kuće. Ona je bila smeštena odmah pored pruge koja je prolazila pored Starog Groblja u Nišu. Podjednako su me intrigirali i vozovi i spomenici na groblju, a najviše sam se radovala svežem "Žitopekovom" hlebu premazanom margarinom i slatkom od višanja u tetkinoj kuhinji. Ustvari, ta poslastica je i bila razlog mog povremenog nestanka. I ne samo to, ja sam obožavala moju teta Miru! Ona bi odmah javila roditeljima gde sam, blagim glasom me molila da se sledeći put javim mami i tati, da me podseća na to kako su mogla kola da me zgaze ili da me,ne daj Bože, neko ukrade. Mene to nije ni zanimalo, oblizivala bih se ko gladno kučence i sa hlebom u ruci krenula da istražujem meni uvek iznova interesantnu tetkinu kuću. Znala sam takođe da će sve biti u redu ako krene mama da me grdi, jer tu je teta Mira da me brani.  Najviše sam volela da sedim za njenim trpezarijskim stolom i da zajedno slušamo Minimaksa na radiju. Smejale bi se, prepričavale njegove šale, koje ja većinu vremena nisam ni razumela, ali sam se svejedno smejala, ona bi verovatno razvlačila kore ili pravila salčiće i vanilice za moga teču,da budu gotove i vruće taman kada se vrati sa puta. Puštala bi i mene da joj pomažem, da izvlačim čašom kružiće za kolače ili da nespretno pokušavam da razvučem koru za pitu do uglova stola.  Bilo je tako zabavno! Svakog letnjeg raspusta sam provodila nekoliko dana kod nje. Vraćala bi se sa posla i posle ručka bismo sedele na terasi na stolicama na rasklapanje i jele dinju iliti "dinjče" kako je ona volela da kaže. Svaki put kada je jedem ja se setim nje. Zbog nje sam je i zavolela. Subotom i nedeljom bismo išle zajedno na pijacu, volela je da čavrlja sa prodavcima i da me "pokazuje": "Ovo je moje Dorče! Tetkina lepotica!".
Kada su se preselili u veću kuću, imala sam više soba, fijoka i ormana na raspologanju za radoznalo njuškanje . Do sobe "sa blagom" se stizalo dugačkim krivudavim stepenicama. Ajoj, čega je sve tu bilo!!!! Starih i novih bočica parfema,  nakit, šminka, raznobojni končići, dugmići, požutele slike iz mladosti. Volela sam da se kitim njenim perlama, svetlucavim broševima i da poziram pred ogledalom sa raskošnim purpurnim  šeširom na glavi, "ciganskim" maramama sa resicama i bordo cipelama sa ukrasnom šnalom na prstima. Nećete mi verovati, ali često sanjam tu magičnu kuću, verovatno podsvesno želim tamo da se vratim, u ono sobu gde sam se pretvarala da sam glamurozna i velika. Sanjam njenu ulicu, mene na biciklu, srećnu i slobodnu kako jurim nizbrdo i prolazim brzinom svetlosti pored Crkve Svetog Nikole i sve mi je lepo, isto kao nekada, samo mnogo lepše, nekako drugačije, kao da sam u samom Raju...

Zimski raspusti su bili čarobno bajkoviti. Dok su ona i teča bili na poslu (on je putovao i retko ga je bilo kod kuće) i brat na fakultetu, ja sam čitala moju lektiru, grickala doručak koji mi je ostavljala na stolu, gledala zimski program, naročito one opere i balete koje su stalno emitovali, umišljala sam da sam Snežna Kraljica u dvorcu na vrhu snežne planine, tumarala po hladnom hodniku i lizala sav prah šećer sa vanilica koje je tamo u ogromnoj vangli čuvala moja tetka . Jedva sam čekala da se vrati sa posla. Prepoznatljivo škripanje kapije i zvuk njenih štikli značilo je da je vreme  da se postavi sto i podgreje jelo. Dugo bismo mezile i pričale,  a posle ručka gledale zajedno televiziju, a ona bi gotovo uvek zadremala, zahrkala i smešno se trzala iz sna govoreći: "Dorče, će kuvamo kafu?". Ja bih dobila belu kafu ili čaj, neki keksić ili kolač "da se zasladimo".

Napolju bi obično vejao sneg, lepila bih se za staklo prozora i posmatrala pahulje kako polako prekrivaju dvorište. Dešavalo bi se da ponekad ujutru ustanem i da me pored prozora čeka Sneško Belić sa sve kapom, očima i osmehom. Ni dan danas ne znam ko se toliko trudio da me ujutru  iznenadi. Nikada nisam ni pitala. Ja sam verovala da se Sneško Belić nekim čudom tu stvorio samo zbog mene.
 Obožavala sam njenu peć na ugalj pored koje je stajao veliki i udoban trosed na kome sam uvek nešto čitala ili grickala. Na pećki bi se obično nešto krčkalo, peklo ili lagano kuvalo za sledeći dan. Uh, što sam volela njen paprikaš!
 Dok sam  odrastala moje posete su i dalje bile učestale, njeno jelo je uvek bilo ukusnije od maminog, a njen dom sam doživljavala kao  pravo sklonište kada god bi nešto zaškripilo.
Ona je bila prva osoba kod koje sam našla utočište zbog slomljenog srca, prva bi me pozvala posle svakog ispita, odmah sam je upoznala sam mojim momkom (danas mužem), prva bi me posetila kada bih se razbolela, prvo bih se njoj javila kada bi se vratila sa nekog dužeg putovanja.
Oduvek sam obožavala njen smisao za humor, pomalo sarkastičan i oštar. Bez dlaka na jeziku, ne ustručava se da izrazi svoje mišljenje ili negodovanje. Snažna, jaka, izdržljiva i trpeljiva, takva je uvek bila i ostala. Za sve je imala odgovor, za sve je postojao lek. Sećam se da sam joj se jednom požalila: "Teta Miro, baš sam nešto depresivna", a ona mi je odgovorila svojim pirotskim naglaskom i dobro poznatom oštrinom i snagom: "More, u'vati se u neki pos'o, pa da vidiš kako će prođe!".
I dan danas, kada god se osećam down, setim se njenih reči. Zaista, biti zauzet i zaokupljen nekim poslom je najbolji lek protiv tuge i nevolje, valjda je i zato ona toliko mnogo radila...
Često bi mi tata kada god bi nastala između nas neka rasprava u ljutnji prebacio: "Uh bre, sada ista kao ona tvoja teta Mira!". Za mene je to bio najveći kompliment! On me je grdio, a ja sam se ponosno šepurila!

I dan  danas, posle 8 godina boravka u Grčkoj meni strašno nedostaje mogućnost da krenem pešaka preko Čaira, preko pruge i dugačkih stepenica pored Česme i dođem do njene kuće, da se izjadam, našalim, isplačem, kada god za tim osetim potrebu. Zaista, osoba koja mi je najviše nedostajala svih ovih godina je upravo ona: moj saveznik, moja prijateljica, moja druga mama, moja tetka. Najveća mi je želja da me napokon poseti ovde u Grčkoj, da čavrljamo i da se smejemo kao nekada. Za sada jedino što mi je preostaje je da je pozovem telefon i čujem njen glas...dugo nisam...Mislim da će je to mnogo obradovati.
(mama, teta Mira u crvenom i ja u Grčkoj)

Saturday 8 September 2012

Nedelja u ukusima, mirisima, rečima i slikama

Protekla nedelja je bila pravo zatišje pred buru koju očekujem već od utorka, 11. septembra. Moja starija kćer tada počinje sa školom i ostalim aktivnostima. Pravo da vam kažem, jedva čekam, dosadilo mi je leto i dojadilo mi je da stalno tražim načine da zabavim decu i da se trudim da im ne bude dosadno. Nedostaje mi akcija, jurnjava, učenje, priredbe, dečiji rođendani. Nedostaje mi buka i graja iz škole preko puta nas. Volim nove početke, ma kakvi oni bili. 

Evo nekoliko stvarčica koje želim podeliti sa vama, možda vas inspirišem, možda vam ulepšam dan, u svakom slučaju činim onako kako sam obećala u prethodnom postu , a to je da pišem potpuno iz srca, lično, otvoreno, životno, sa što više kadrova iz moga života:


~ I dalje svako jutro započinjem voćem. To je moj doručak. Subotom, kada je inače ovde pijaca, nakupujem: pomorandže kojima smo ovde okruženi, nektarine, jabuke, banane- zrele i zelene (da bi u međuvremenu sazrele i bilo baš kako treba), grožđe, kruške. Napravim svoju kombinaciju, strpam u blender sa vodom i mutim dok ne dobijem smoothie. Naravno, količinski to mora biti dovoljno da me kalorijski "pokrije" do ručka. Nema gladovanja. Vidim da i moja deca preferiraju da dan započnu voćem, što me čini veoma srećnom.


~ Jako se radujem početku jeseni. Jutra su napokon svežija i zlatom obojena, sve nekako drugačije miriše: na zrelo voće, na lišće koje se polako suši i opada, na zemlju i oblake. Ujutru rado otvaram prozore, jer nema više one nesnosne vrućine, pogledam u suncem umijenu i još uvek zelenu baštu i udahnem vazduh ispunjen lepotom. Volim nagoveštaj jeseni...Za mene jesen znači...obećanje.


~ U poslednje vreme kuvam intuitivno. Ranije nisam mogla ništa da skuvam bez recepta, ne zato što nisam umela, već mislim da je to zbog nedovoljnog samopouzdanja i poverenja u sopstvenu veštinu. Naime, intuitivni kuvari veruju da će ono što kuvaju ispasti dobro, veruju u svoje znanje, imaju poverenja u to da će sastojci, ukoliko su sveži i kvalitetni, bez mnogo obrade i dodataka, sami po sebi kreirati jedno malo gastronomsko čudo. Takođe, shvatila sam da se najlepša jela kuvaju onda kada kuvamo baš ono što u tom trenutku jako želimo da jedemo. Ja sam žena na misiji, kao što sam već to spomenula u prethodnom postu-moja misija je jednostavnost i prirodnost u svemu, a najviše u ishrani. U čast tome, kupila sam danas na pijaci neverovatno lepu i svežu blitvu i slušajući moje telo, njegove trenutne potrebe (a, htelo je nešto zeleno)- napravih utešnu čorbu od blitve, onakvu kakvu kuva moja majka. Bojala sam se da deca neće hteti da je probaju, ali ne samo da su je probale, već su je pojele u slast što mi je naravno pružilo najveće zadovoljstvo.



Konkretnog recepta nemam, čak mislim da je on suvišan kada su u pitanju čorbe, salate ili supice. Uzela sam šargarepu i isekla je na kolutove, jedan manji luk i dve čena belog luka, krompir oljušten i isečen na kockice. Sve sam to propržila na malo maslinovog ulja. Dodala sam blitvu (oko 200 grama), opranu i seckanu i nju pržila par minuta zajedno sa povrćem. Nalila sam sve to vrelom vodom i dodala pileću kocku. Sve se to lepo krčkalo jedno 20 minuta. Malo bibera i to je to. Servirala sam sa nadrobljenim feta sirom preko. Ide lepo uz kiselu pavlaku, takođe.


~ Pre neki dan sam odgledala jako simpatičan, francuski film na HBO kanalu koji toplo preporučujem. Zove se "Svaka druga nedelja i pola raspusta" . Radi se o dečaku i devojčici koji moraju da se nose sa posledicama razvoda njihovih roditelja: tužan, sladak, dirljiv i smešan, gledala sam ga sa starijom kćerkom koja bukvalno nije disala sve vreme dok je trajao. Naravno, stalno me je zapitkivala i tražila potvrdu (i obećanje) od mene da se ja i njen tata nikada nećemo razvesti. Deca! Ovaj film je još jedan dokaz da je francuska kinematografija mnogo realnija i kvalitetnija od holivudske.




~ Da li vam se nekada desilo da vam u život uđe osoba za koju ste sigurni da vam je na neki način "poslata odozgo" i to baš u trenutku kada prolazite kroz neke promene ili onda kada posebno krenete da se interesujete za nešto novo, pa onda bukvalno ne možete da stignete da se sa tom osobom ispričate, da podelite sve ono što mislite, a oni momenti "i ja isto! i ja isto" postanu toliko česti da vam se prosto učini da ste pronašli srodnu dušu? Zar to nije divan osećaj? Lepo je kada razgovarate sa nekim, a ta osoba vas ne gleda kao da ste sa druge planete, ona razume o čemu govorite, nije potrebno da objašnjavate niti da joj se pravdate. Lepo je to...

Želim vam lep vikend.  Uživajte, smejte se i pokušajte da vas tuđa negativnost ne dotiče.

Thursday 6 September 2012

Moji rezultati vežbe "promeni svoj život za 20 minuta"

Svi vi koji ste uradili vežbu "Promeni svoj život za 20 minuta" znate da se u njoj traži od vas da ono što ste napisali odložite i pročitate sledećeg dana. Takođe, traži se da sebi postavite određena pitanja kao što su na primer: Koliko od napisanih stvari sam uspeo\la da ostvarim?  Koliko je napisanih stavki realistično i ostvarljivo? Na koji način ih mogu ostvariti? Da li me je nešto iznenadilo od onoga što sam napisao\la? Da li postoji nešto na listi što mi nikada do sada nije  palo na pamet? Kako se osećam zbog toga? Da li me je to zaprepastiolo, iznenadilo, nasmejalo? Šta mogu učiniti?

Što se mene tiče, ono što mi je odmah upalo u oči je da su se kroz listu smenjivale reči "pisanje", "zdravlje", "kreativnost", "kvalitet života", "jednostavnost", "porodica", "energija", "elan", "priroda", "aktivnost", "ishrana", "deca". Uočila sam da su sve moje želje bile vezane za težnju ka blagostanjem i za sve ono što uključuje u sebe dobrobit i lep život za moju porodicu. Pod pretpostavkom da su naši egsistencijalni problemi rešeni (posao koji se kotrlja i dom čiji nismo vlasnici, ali je ipak...dom) shvatila sam da su mi sada najvažnije stvari u životu upravo one koje se ne mogu kupiti: a to je zdravlje, energija i vreme provedeno sa onima koje volim. Tu su i još neke, lične stvari kojima nisam pridavala značaj ili bolje reći: nisam ih bila svesna. Jedna od njih je činjenica da nikada nisam naučila da slušam svoje telo. Poslednjih par i više godina sam bila potpuno posvećena  onome i onima koji me usrećuju. Naime, tokom odrastanja nije mi se često pružala ta šansa. U svojim "najboljim" godinama sam bila opterećena (ne svojom krivicom) stvarima sa kojima nisam umela da se nosim. Zbog toga nisu mi ni bile stvorene prilike da udovoljim sebi. Moj život je uglavnom ličio na konstantno udovoljavanje drugima tako što sam radila ono što se od mene očekivalo, bez mnogo pitanja i bez mogućnosti da biram. Pošto prirodno nisam dominantna niti borbena ličnost, dozvolila sam da me  nosi stihija i da drugi donose odluke umesto mene.Tek sam pre nekoliko godina, znači relativno kasno u mom životu, shvatila da nije kasno da promenim sebi život i nadoknadim sve ono što sam izgubila. I tako, grozničavo sam pokušavala da saznam ko sam, šta volim i šta me usrećuje? Kao što rekoh tim procesom sam naučila da slušam svoje srce i izgradila sam svoju filozofiju razmišljanja i života koju više niko i ništa ne može da poljulja. Mislim da je to jedan od najlepših osećaja na svetu. Međutim, na tom putu jedno nisam naučila, a to je da slušam svoje telo. Ono je pokušavalo nešto da mi kaže, bunilo se, vrištalo: "Hej, hej ti! Probudi se! Pokreni se! Ovo nije dobro za tebe! Ne radi to sebi! Tebi to ne treba". Umesto da ga poslušam ili makar oslušnem birala sam da povlađujem sebi, a svi znamo do čega to dovodi:  neželjeni kilogrami, umor, nedostatak energije, neraspoloženje, dizbalans.
Nakon ove vežbe sam konačno iskristalisala sebi da iako volim sebe i svoje telo, ja sam daleko od one žene kakva želim biti. Možda nikada neću dostići taj neki ideal koji imam u svojoj glavi, ali makar znam šta želim od sebe: da budem optimalno zdrava, energična, aktivna, prirodna i zadovoljna.
Odricanje od šećera na koji sam se nedavno rešila je samo jedan mali početak, sitnica. Toliko toga još moram uraditi, ali barem ovoga puta dobro znam kako ću to postići. Verovatno ste zaključili  da želim da postignem određeni fizički izgled, ali ne, ne mislim isključivo na to: cilj je da napokon uspostavim ravnotežu između onoga kako se osećam i kako izgledam, a to je mnogo više od kilograma, savršene zadnjice i trbušnjaka. Ništa od toga mene posebno ne zanima, ne intereseuje me savršenostvo niti da li se nekome dopadam, samo želim da budem snažna, energična i zdrava i da se osećam DOBRO. To isto želim i mojoj porodici. I tako, prvi korak koji smo preduzeli (porodično) je naša promena odnosa prema hrani. Tek je početak i ni jedan početak nije lak. Zatim, dogovorili smo se da svake nedelje, kao porodica i individualno, postavimo sebi određene izazove. Još uvek ih nismo konkretno odredili, ali radimo na tome. U suštini, ti izazovi će učiniti da se još više zbližimo, da imamo više kvalitetnog vremena zajedno i nateraće nas da  se svako od nas potrudi ima "svoje vreme" koje zaslužuje. Potrebe SVIH u porodici moraju biti zadovoljene, nema požrtvovanja, odricanja i svaljivanje krivice. Takođe, utvrdili smo da to najpre iziskuje organizaciju i spremnost na kompromis cele porodice. O tome ću detaljno drugi put.

A, sada dolazi na red pisanje. Oni koji me znaju, takođe znaju da nisam baš nešto pričljiva niti posebno komunikativna osoba. Jedini vid komunikacije i izražavanja koji koristim je pisanje. Tu se najbolje snalazim. U "stvarnom životu" sam čutljiva, stojim po strani, često ne učestvujem u raspravama. Pisanje ovog bloga je moja lična terapija i moram reći da mi je on promenio život zauvek. Ne zarađujem od njega, čitanost i nije neka, nisam niti poznata niti popularna,  daleko od toga da sam pisac, međutim, shvatila sam putem ove vežbe da ako želim da budem potpuno zadovoljna ovim što radim moram da se rukovodim devizom "piši o onome što znaš" i "pronađi svoj stil, svoj glas". Naime, oduvek sam želela da ovaj blog bude nešto 100 % iskreno i moje, a da bih to postigla moram da u njega ulijem celu moju dušu. I tako, rešila sam da ovaj blog postane ličniji i manje uopšten. Dala sam sebi zadatak da verodostojnije dokumentujem svoj život time što ću pokušavati da stavljam više mojih fotografija, da pišem o svakodnevnim stvarima koje me muče, da delim sa vama moje  izazove, rezultate istih i sve ono što je lepo, čak i ono što je ružno. Čini mi se da oni koji obilaze moj blog imaju utisak da živim neki začarani i bajkoviti život samo zato što biram da pišem samo o lepim stvarima. To je daleko od istine i ne želim da vlada ta zabluda. Istina je da me često ljudi iz okruženja pitaju: "Kako izdržavaš?". To vam sve govori. Ne krijem da sam veoma srećna i zadovoljna, ali takođe znam da smo uložili mnogo truda, strpljenja,  prošli kroz razne muke, izazove i iskušenja da bih smo stigli ovde gde smo. Svakodnevno se susrećemo sa novim problemima, ali smo borci i uvek idemo napred.  Vidite da koristim reč "mi". U tome je tajna.
Ponekad je sve stvar izbora i mirenja sa činjenicom da nikada nećeš imati sve ono što želiš i da možeš biti srećan sa onim što već imaš. Upitala sam se takođe: zašto je meni ovaj blog toliko važan  kada od njega nemam nikakvu korist? I upravo u tome leži  i odgovor. Vrednost bloga ne leži u materijalnom dobitku (koji inače nemam) već u tome da on opisuje moju evoluciju i moj put ka onome što želim da postignem, a zaista, krajnji cilj nije ni bitan, već sam proces. Takođe kažu da blogeri pate od egocentričnosti i da vole da neprestano pričaju o sebi. Ne slažem se sa tim. Da objasnim: ja sam oduvek volela i želela da pišem, oduvek sam volela da me neko inspiriše i da nekoga inspirišem. U ovom blogu su te dve želje objedinjene bez trunke egocentričnosti i narcisoidnost, šta više on mi pomaže da pobedim moj strah od ljudi i stidljivost.

Reč "jednostavnost" se isuviše često pominjala u listi. I moram vam reći da mi je jedan od najvećih životnih ciljeva da postignem jednostavnost u svemu tj. da živimo što jednostavnijim i skromnijim životom: šta nam je stvarno potrebno, a šta je suvišno?  Lično ne nalazim nikakvu radost niti sreću u stvarima: imam jeftini mobilni telefon, garderoba me ne zanima, šminka, cipele takođe. Pored izloga prolazim vrlo nezainteresovana i stvarno ne kapiram čemu tolika frka? Da budem iskrena,sve  to može samo da optereti čoveka, a nikako da ga usreći. Ako već moram biti opterećena, onda neka budem nečim što mi je zaista važno i što me čini srećnom, a to je da se deca i mi kvalitetno i zdravo hranimo i da provodimo što više vremena zajedno. Moj muž je manijak za tehniku, kompjutere, alat, spravice i ima veću sklonost ka trošenju novca od mene. Često umem u šali (mada nije daleko od istine) da mu kažem: " Ti si srećan čovek. Imaš ženu koja ti štedi, a ne troši pare." Stalno sam u nekom pokušaju da ga odvratim od neke kupovine ili da mu dokažem da nam većina stvari koje imamo u kući nisu potrebne. To je proces i zaista želim da maksimalno pojednostavnim naš život i svedem naše potrebe na minimum.

Jedna od nerealističnih stvari na listi od njih 100 je moja želja za...prostorom. Ta skrivena potreba je isplivala posle jedno 15 minuta pisanja liste. Izašla je iz mene totalno neplanirano i što znači da je nisam čak ni bila svesna. Šta pod tim mislim? Prostor je za mene mogućnost da otvorim prozor i da pred sobom imam pogled koji se završava u nedogled. Idealno bi to bio pogled na more i talase i mogućnost da kada god poželim prošetam plažom...okružena prostranstvom, slobodna i srećna. Da bi se to desilo morali bi da imamo kuću pored mora, što za sada  nije moguće. Možda se nikada neće ni ostvariti, ali eto, mi smo pronašli alternativna rešenja. Jedan do naših planova je da svakog vikenda (nedeljom), kada god to vreme dozvoljava idemo porodično na pecanje. Takođe, zacrtali smo da ma koliko umorni i pretrpani poslom bili moramo makar 3 puta nedeljno da idemo u šetnju pored mora, čak i po kiši i vetru što ume da bude prelepo, baš magično. Ovu potrebu tumačim vrlo jednostavno: toliko smo zaokupljeni poslom, tehnologijom, kućom, decom da pre ili kasnije počinjemo da se osećamo kao zarobljenici svih tih stvari. Zarobljenici sopstvenog života. Želja za prostorom je ništa drugo do želja za slobodom koju, ako si odgovorna osoba, gubiš u trenutku kada osnuješ porodicu. Umesto da se nakuplja nervoza i elektricitet u kući, svu tu negativnu energiju treba izemitovati u prostranstvo i poslati je daleko, što dalje od nas. Neka je preuzme more, reka, jezero, drvo ili planina. Priroda zna šta će sa njom. Pretvoriće je u nešto lepo, a ne u svađu, bolest i prezir, kao što to činimo mi, ljudi.

Mogu odgovorno da tvrdim da mi je ova vežba pomogla mnogo više nego što sam očekivala. Stavljanje mojih misli na papir i dajući sebi vremena da se one stalože i iskristališu mi je pomoglo da  pronađem načine da nekako ostvarim ono što duboko u sebi već odavno želim, a što nisam umela da prepoznam niti definišem. Iako sam bila pomalo skeptična, uradila sam vežbu iz čiste zabave ne očekujući  da će desiti nešto, a ipak jeste. Desilo se. Desile su se neke odluke, desio se ovaj blog post, dešava se puno toga u ovom trenutku.
.
.
.
Sve je počelo tako što sam namestila štopericu na 20 minuta i krenula da pišem.


Pa, šta čekate?

Tuesday 4 September 2012

Savršena škola

U moje vreme (pre jedno više od 25 godina) škole nisu posebno negovale niti podsticale kreativnost kod dece. Za mene je škola bila nešto kao vojni kamp: učitelji i nastavnici su bili  blaža verzija svetskih diktatora, učionice bezbojne zatvorske ćelije, časovi fizičkog-prilika da se iskompleksirani nastavnik iživljava nad decom, istorija-sistematsko ispiranje mozga i organizovano  prikrivanje  istine, a školske priredbe- svete liturgije u čast Titu gde su se u prvi plan gurala "talentovana" deca, a ostala bezdušno ignorisala. Iz nekog razloga, "jezičari" su mi bili najbolji nastavnici i profesori, oni su mi bili nekako romantični, idealisti i drugačiji. Dreamers. Bila je tu i nastavnica matematike, koja je takođe bila super i mnogo sam je gotivila. Ostale? Ne baš. Ma, dobro. Verovatno su druga deca drugačije doživljavala školu, ali ja je, neću da krijem, nikada nisam volela.
Da su mene pitali (istog sam mišljenja i sada) engleski bi se učio uz Bitlse i čajanke, istorija gledajući neki istorijski film, posetom muzeja ili čitanjem nečije skandalozne biografije, geografija bi se učila odlaskom na česte izlete i ekskurzije, a nastavnici bi bili obavezni da u svakom detetu prepoznaju neki dar i sklonost i guraju ga u tom smeru. Priredbe bi ličile na "High School Musical" ili "Glee" (mada u to vreme ove serije nisu ni postojale), a nikako NE na slet u čast Mao Ce-tunga. Hemija bi se učila uz zanimljive eksperimente, grupne projekte, kuvanje i mućkanje bezalkoholnih koktela. Fizičko vaspitanje ne bi bilo tortura. Ah, taj predmet mi je bio najtraumatičniji EVER! Mrzela sam kolutove napred i nazad, nisam podnosila veranje i saplitanje po gredi. I dan danas imam problem sa bilo čim što uključuje nagle pokrete, okretanje, prevrtanje. Momentalno mi bude muka i krene vrtoglavica. Zašto sam to morala tada da radim na silu? Jesam li ičim pokazivala sličnost sa Nađom Komaneči?! Bila sam brza. Trčanje mi je išlo od ruke. Eto. Zašto me moj genije od nastavnika nije terao da radim ono u čemu sa bila dobra nego je uporno navaljivao da se valjam po štrokavoj strunjači iako sam mu hiljadu puta rekla da mi se vrti u glavi i da mi je muka? Hteo je da me nauči da nikada ne odustajem? Želeo je da mi izgradi čeličnu volju?  Jedino što je uspeo da postigne je da mrzim gimnastiku, njega i časove fizičkog. Do kraja života. Uh, a tek ono "između dve vatre"! Čist idiotizam! Uvek su gađale najkrupnije devojčice u razredu, tihe, ali pomalo krvoločne sa Incredible Hulk pogledom u očima: GRRRRRRRRRRR!  Ja sam onako osetljiva i žgoljava morala da jurcam gore-dole po dvorištu ne bi li se spasila od lopte- projektila,osećajući se kompletno i apsolutno ponižena svaki put kada bi me lopta pogodila. A, to bi se dešavalo baš često. Ustvari...uvek. I tada sam se pitala,  zašto nismo učili svetske plesove, narodna kola, zašto nismo više trčali u prirodi, šetali pored reke, upoznavali lokalne uspešne sportiste?Zašto škola nije uzimala u obzir nas osetljive, žgoljave i slabije? Zato što naš školski sistem, škole i oni koji su ih vodili nisu imali ni trunke osećaja za inventivnost, kreativnost, za dečiji duh.  Ideju da smo svi različiti, sa različitim mogučnostima i afinitetima je bila zamenjena totalnom uniformnošću i planiranim projektom koji se zvao- nemati mišljenje, nemati ličnost. Ne znam da li sam to samo ja, ali smatram da škola nije uspela  iz mene da izvuče ono najbolje, a mogla je. Stvarno se nadam da je danas situacija mnogo bolja, a sobzirom da imam poznanike i prijatelje u prosveti koji su neverovatno divni i kreativni ljudi, znam da mnogo toga (većina) ne zavisi od njih.
I tako, naišla sam pre neki dan na zanimljiv članak  koji opisuje šta to deca žele od svojih škola i kako to smatraju da treba da izgleda njihova "škola iz snova". Videćete i sami da sve što klinci žele je razumevanje i mogućnost da se izraze. Pitam se samo, a koje su želje nastavnika? Evo šta učenici žele da se promeni u školama i u njihovom odnosu sa nastavnicima:

Puno aktivnosti – sportovi kao što su džudo, fudbal, ples, odlazak na bazen. Sređeno školsko dvorište, konstrukcije za penjanje, drveće, biljke, cveće i prilika da se tako uči o prirodi.

Mir – prostorija za opuštanje, crtanje, čitanje za vreme odmora; muzika umesto zvona.

Udobnost – udobne stolice i stolovi, ormarići gde deca mogu staviti svoje stvari. Mogućnost da piju hladne sokove kada je vruće i tople napitke tokom zime. Neka deca žele da učionice budu obložene finim tepisima kako bi hodala po njoj bez cipela. Zar to nije slatko?

Kreativnost i šarenilo – učionice sa zidovima nežnim, pastelnim bojama, sa dovoljno prostora za izlaganje crteža i drugih umetničkih dela đaka. Puno cveća, šarenila i  veselja. Boje kao što su crna, siva i braon na zidovima bi bile zabranjene! Da postoje posebne učionice za crtanje, čitaona, muzička soba.

Nastavnici-eksperti -  nastavnik ne treba samo da bude neko ko će izdeklamovati gradivo, već neko ko ŽIVI I DIŠE svoj predmet. Dovoditi eksperte i uspešne ljude iz svih oblasti da drže predavanja o svom poslu je nešto što je đacima veoma privlačno i zanimljivo.

Fleksibilnost–  više izbornih predmeta, bez mnogo obaveznih, osim matematike i jezika. Više vremena za sport i umetnost.

Prijateljska atmosfera – ljubazni nastavnici koji ne viču i koji su strpljivi. Psiholog u koga  dete može imati poverenja.

Slušati – organizovati forume na kojim će učenici izražavati svoje negodovanje i probleme, da im se omogući iskren i otvoren razgovor sa nastavnicima. Sve ono što učenik kaže treba shvatiti ozbiljno. Imati sluha za decu.

Ravnopravnost – deca koja sporije uče ili imaju problema sa učenjem podjednako da se podstiču i nagrađuju kao i dobri učenici. Istaći svačiji rad i trud. Nije fer kada se ističe rad samo nekolicine učenika, to izaziva komplekse i osećaj izolovanosti kod drugih koji ne mogu proizvesti iste rezultate.

Razmena učenika- učenje o drugim kulturama, religijama, negovati tolerantnost i ljubav prema ljudima iz celog sveta.

Provoditi vreme napolju– česti izleti, ekskurzije, gajenje školske bašte, staklenika, voćnaka, domaćih životinja.

Tehnologija – prostorije sa računarima i  interenetom, MP3 plejeri za  individualno slušanje muzike, USB stick za svakog učenika.


Kako treba da izgleda jedna savršena škola?

★ Nema domaćih zadataka (sve se radi u školil).
★ Postoji fleksibilan raspored.
★ Učenici imaju sat vremena pauze za ručak.
★ Škola ima svog kućnog ljubimca.
★ Održavaju se časovi iz prve pomoći.
★ Postoji dodatna nastava\klubovi iz svih predmeta.
★ Škola ima svoju menzu u kojoj se služi zdrav  i ukusan ručak.
★ Škola obezbeđuje iPAD za svakog učenika.
★  Postoji fudbalski teren.
★ Ima manje kontrolnih i pismenih vežbi.

Ne bih imala ništa protiv da se vratim u ovakvu školu! Sistem koji je protiv ovakvih škola i dece je sistem koji radi protiv života!
       ( ideja sa The Guardian)

LinkWithin

Related Posts with Thumbnails