Monday 19 October 2015

Ponedeljak jedne domaćice19\10\2015

Oblačan je i tmuran dan. Meni ne smeta. Volim kišu, volim kada me vreme opominje: "uspori malo". Vikend je prošao u jurnavi, uglavnom po kući. Stičem utisak da po ceo dan ništa drugo ne radim osim kuvanja, spremanja i hranjenja. Mašina je radila kao luda, Elpida je pomogla u prostiranju veša, moram reći da je prilično vešta. Učile smo pravopis, vežbale matematiku, igrale se i pričale. Eleni je čistila svoju sobu, onda joj je došao drug iz odeljenja, i kao po običaju pored učenja i interneta, bavila se svojom knjigom o piratima (rešila je da bude pisac, da vidimo koliko će to da traje). Ja sam radila uobičajene poslove: ribala kupatilo nakon čega je cela kuća smrdela na sredstvo za čišćenje (moja greška), kuvala divnu kremastu čorbu od pirinča i piletine, pravila kašice za bebu, jedan deo zamrzla, hranila, presvlačila, usput čistila, prala sudove, peglala. Tako ti prođe dan. Ja i Elpida smo mesile brzi čokoladni kolač za koji sam odokativno smutila glazuru, nekoliko parčeta sam dala komšiki, a većinu dela smo već smazali. To je jedan od onih kolača koji se brzo pravi i brzo jede.





Tata se vratio sa  dvodnevnog dežurstva, spasao  jedno 2-3 života, znači "sitnice", spavao, odmarao, jeo hot-dog sa decom. Stalno nešto moraju da jedu, sudovi su konstantno u sudoperi, a pitam se samo kako se ovaj naš frižider još uvek nije pokvario od silnog i stalnog otvaranja i zatvaranja: čas jogurtići, čas tost, čas krema karamel, uvek nešto. Propast!  Nikolaos je jeo batat (slatki krompir) sa junetinom, takođe sam mu malo batata pomešala sa kruškicom. Jesam li vam rekla da su mu krenula ova donja zubića! Jeeeeeee!

 Isprva nije bio oduševljen, onda sam ponovo pokušala idućeg dana i pojeo je (skoro) sve u slast. Probao je cottage cheese (sveži mladi sir) koji je jeo sa malo hleba. Naručila sam i jednu ogromnu tikvu od poznanika, tako da ćemo svi porodično, uključujući i bebu, uživati u toj poslastici. Ukus tikve me podseća na mog tatu. On voli da je ispeče, a onda preko drmne šlag i tako je jede.



Vreme: Tmurno, oblačno, ali prilično toplo. Predlaže dremanje, gledanje filmova i odmaranje. Znači, nema ništa od toga.


Šta me danas usrećuje: Činjenica da su deca u školi i da napokon mogu nekoliko sati da predahnem i to da imam ručak koji ću danas samo podgrejati. Usrećuje me kada legnemo na trosed, kada ga naslonim na sebe, okružim ga igračkama, i tako uživamo dok neko njesra gledamo na TV-u. Usrećuje me kafa, pisanje bloga, planiranje obroka, moja svakodnevica.



Danas gledam: Nadam se da ćemo naći vremena da odgledamo epizodu-dve Downton Abbey. U međuvremenu, uživam u vlogovima i youtube kanalu Laure Calder. Ovo mi je posebno lepo...podseća me na kuhinju moje drugarice Masajo koja je danas vlasnica jako uspešnog restorana "Momoka" u Parizu. Ona je u ovako maloj kuhinji kreirala svoja jela za restoran, a mi smo bili njeni srećni zamorčići. Good times, good times...




Današnji jelovnik: Kremasta čorba od pirinča i piletine. Originalni recept traži divlji pirinač koji se našoj deci ne sviđa, a pored toga, jako je skup(lji).

Poslovi za danas: Prašina i usisavanje dok se deca ne vrate iz škole, ručak, domaći, svakodnevne obaveze.

Novi recepti koje bih volela da probam: Za ovu nedelju sam već isplanirala obroke, ali čim  se dočepam tikve želim da probam ovo i ovo. Kada budem imala dosta vremena probaću ovo. Dosta o hrani!

Kada pogledam oko sebe: Evo, prepisujem moje razmišljanje koje sam postovala ovog vikenda na facebook stranici bloga:    
naš mali haos...trudim se da mi ne stoji na putu ka uživanju u običnosti našeg života...da li je moguće postići apsolutni red i organizovanost dok jedno dete radi domaći na trpezarijskom stolu,dok me stalno nešto zapitkuje i nabija list papira u lice dok sečem luk za današnje jelo? da li je moguće ne saplitati se o njihove torbe za trening, knjige za klavir, bojice i olovke, tijare i cipelice za ples? svaki ugao našeg doma je ispunjen njihovim željama, potrebama, talentima i igrama. da li ću se ikada osloboditi mrvica od keksića, korica od oljuštenih jabuka i krušaka, šerpica i činijica sa kašicama, supicama, sutlijašima i ostacima od obilnog ručka? i dok pokušavam da se ne obazirem na tragove današnjeg dana, dok ih obilazim, pokrivam i proveravam da li dišu dok spavaju (nadam se da to rade i druge mame, zaista) nemoguće mi je zamisliti sebe da radim nešto drugo u ovom trenutku. ovaj naš haos je blagoslov, ostvarenje sna..svaka mrvica, svaka štrokica, svaki trag koji ostave za sobom dok rastu brzinom svetlosti pred mojim očima...sve je to za mene dar...

Čemu se radujem: Radujem se slobodnim danima koje će ove nedelje imati moj muž, radujem se školskim fotografijama (danas dolazi fotograf, pa smo se jutros malo doterale za slikanje), radujem se predstojećim praznicima.

Šta sam naučila u poslednje vreme: Shvatila sam da se mnogo žalim. Moram da prestanem sa tim. Volela bih da to doživim kao izazov i pokušam da se ne žalim makar ove nedelje. Izazivam sebe! Pokušaću.

Inspirativna fotka dana: Reči su suvišne...



Lepu i uspešnu radnu nedelju vam želite. Ne zaboravite da uspeh ne leži samo u novcu i materijalnim dostignućima, uspeh je uživati u malim stvarima.

Wednesday 14 October 2015

Obrnuto planiranje obroka

Napokon mogu da se vratim svojoj rutini. Hm, barem se nadam...Posle selidbe, jurnjave oko krštenja koja mi je "uništila" leđa (od napora imam bolove, ali valjda će proći) i gostiju, osećam veliku potrebu da se vratim svojoj svakodnevici, organizaciji, brizi o mojim najbližima. Osim toga, načisto smo bankrotirali. Dobro, ne baš, ali skoro. Naime, već duže vreme nisam detaljno planirala obroke i kupovinu. Kada sam to radila uspevali smo da uštedimo dosta novca. U poslednje vreme, zbog selidbe i krštenja kupovali smo nekako impulsivno ili po potrebi. Imendan, krštenje, gosti koji su dolazili i odlazili, zbog svega tako imala sam malo kontrole nad onim što se kupuje. Buuuuuu za mene!  Često se dešavalo da kupim nešto čega već ima u frižideru ili zamrzivaču. Baš zbog finansijske situacije smo rešili da za krštenje kuvam ja kako bi uštedeli novac. Obično se gosti vode u restoran, međutim  time bi mi jako ugrozili naš kućni budžet. Sa potrebama troje dece i jednim zaposlenim u porodici moramo voditi računa.
Sinoć kada su deca otišla na spavanje i dok je muž bio na dežurtstvu, malo sam pročačkala zamrzivač i ormane u kuhinji da bih videla čime raspolažem. Namera mi je da od onoga što imam spremam obroke kako bih izbegla kupovinu i posete supermarketu.
Kada kažem zamrzivač, mislim na kombinovani frižider sa zamrzivačem koji ima svega tri fijoke. Iskreno, meni je to sasvim dovoljno i uporno insistiram na tome da nam više od toga ne treba. Želim da izbegnem pretrpavanje po svaku cenu. Čak i sa samo tri fijoke zaboravljam čega ima u njima, a zamislite šta bi bilo sa jednim ogromantnim zamrzivačem.
Pa, da krenemo. Ovoga puta, da bi se istrošilo ono što već imamo, koristim obrnuto planiranje obroka, umesto uobičajenog načina planiranja.




Evo čega ima u mom "zamrzivaču", frižideru i ormarićima u kuhinnji:

U zamrzivaču:

1. pileća džigerica

2. ćufte koje sam zamrzla pre prženja (ima ih vrlo malo, tek toliko za decu)

3. dve deblja parčeta slanine

4. 4 kobasice

5. pileće grudi

6. boranija

7. 3 pakovanja kora za pitu

8. 4 trouglića sa feta sirom (pitice)

9. pola pakovanja peciva sa sirom

10. jedna kesica pečenih paprika

11. hleb

12. tri porcije junetine za bebu

U frižideru:

1. Čedar kačkavalj, mešavina sira za picu, feta sir, kritski kačkavalj (male količine)

2. par jaja (za palačinke)

3. celer, šargarepa, malo kupusa, peršun, malo praziluka (to uglavnom koristim za bebu)

4. 5 paradajza

5. masline

6. kruške

7. 6 hot-dog viršli

8. Razni sosevi, kečap, majonez, senf...

9. puter, slatka pavlaka, kisela pavlaka, jogurtići za bebu, margarin, džem

10. kesten za pečenje ili kuvanje

Ormani u kuhinji:


1. 3 x 160 grama tunjevine u ulju

2. pirinač

3. jedno pakovanje makarona i pola pakovanja špageti makarona

4. 1 pakovanje hleba za tost

5. 8 kifla za sendviče i hot-dog

6. kukuruz za kokice

7. pralina za mazanje ili Merenda

8. petit-beurre keks

9. jedan tetrapak sosa od paradajza

10. dve kutije žitarica

11. pasulj

12. 1 kg jufki

13. 1 kg tri-colore jufki

I tako sam pokušala da sastavim plan obroka na osnovu svega onoga što imam na raspolaganju.


Doručak: tost sa puterom\margarinom + džem    Večera:  poput doručka ili ostaci od ručka
                          Merenda, hleb  + banana
                          žitarica + mleko
                          tost sa šunkom i kačkavaljem
                          pecivo sa sirom
Vikend:    prženice od hleba koji imam u zamrzivaču   Snack i dezerti: palačinke,                                                                                                            kokice, pavlaka + med, keks, voće,                                                                                                            sirevi      
Ručak:

Sreda (danas):  posna boranija + pečene paprike + masline
                        dezert: krofnice sa medom i cimetom

Četvrtak:   pileća džigerica za nas, ćufte i pitice sa sirom za decu + voće
             

Petak:  ratatouille sa makaronama



Subota:   hot-dog i čokoladno mleko (muž je na dežurstvu)

Nedelja:  piletina sa pirinčem (ukoliko ne odemo kod svekrve na ručak)

Ponedeljak:  nešto od tunjevine (pljeskavice ili sos za makarone) ili piletina sa pirinčem ukoliko u nedelju ručamo kod svekrve

Utorak:  kobasice , krompir pire (iskoristiti slatku pavlaku i puter) + salata

Sreda:   posni pasulj + salata

Četvrtak:   čorba sa krompirom i slaninom + salata

Petak:  podgrejani pasulj + salata

U međuvremenu: napraviti neku pitu koja će se jesti što za doručak ili školsku užinu.


Toliko od mene za danas! Prijatno!




Monday 5 October 2015

Savršeni dan i isto toliko savršeni kolač od jabuka

Vikend je bio divan. Slatki, zlatni jutarnji vazduh koji nas je izmamio napolje.Neobično topli i sunčani 

dani, vedro nebo, vedri ljudi. Tako su retki ti momenti apsolutne savršenosti, a kako su tek dragoceni 

dani 

provedeni u savršenoj slatkoći i lakoći. Toliko mi je bilo lepo da sam u jednom dahu rečima zabeležila dan 

i prenela ga vama, na mojoj facebook stranici:




provela sam savršeni dan, devojčice kod babe i dede, a nas troje sami...tišina...zlatno sunce, miris trulog 
grožđa i lišća,pijačni dan, cvekla, drečavo pomorandžasta šargarepa, sočne kruške i mirišljave jabuke (za 
bebine kremice i kolač)...ručak kod svekrve...deca vesela kod bake...veliko dvorište...mace...kuca...njima je 
tamo lepo...baka i deka...razmažena deca...divna, pržena sveža riba...tek doneta sa pijace...zahvalna na 
ručku...pravimo svi zajedno spisak gostiju za krštenje...kuvamo planove šta ćemo da kuvamo za 

goste...mmm....velike tepsije pasticio...moja svekrva je majstor...vraćamo se u naš stan...nas troje...beba 
tiho spava...ja odmaram...popodne je...ljušteći jabuke...meditiram... mešam jaja, kiselu pavlaku, recept sa 
bloga Posie Gets Cozy (najlepši blog na svetu) tu je puter, cimet, šećer, pravim prhko testo, prelivam ga 
smesom sa jajima i jabukama, preko se ređam topping od putera, šećera i cimeta ...kolač se peče...tako ja 
odmaram, tako zaokružim sebi dan... da li da vam pričam o mirisu? ne moram...cimetno-puterasto-
jabučasti miris... htela sam da bude gotov baš na vreme za čaj...pogledah na sat...kad ono...19h...kasno je 
za čaj, nema veze...malopre smo ga toplog jeli posle večere... nazvao ga je "božanstvenim", topi se, 
prevazilazi sva moja očekivanja...a večera? oh, kakva je to večera bila! on je pravio stejk sa Béarnaise 
sosom za nas dvoje...odavno mi nije kuvao...najlepše, najmekše meso na svetu...uspeo je posle prvog 
pokušaja da pogodi "medium"...osrednje pečeno...ružičasto u sredini...ooooh, ne mrštite se...divno je, 
predivno, mekano kao oblak...savršen dan...malo je takvih i ovaj moram da sačuvam od zaborava...za
neke druge ne tako savršene dane...njih je mnogo više...





A, sada recept. Božansko božanstveni kolač od jabuka, koji ustvari nije kolač već nešto nalik 

američkoj piti. 






Ovo je jedna lepša, mekša, topljiva verzija te pite.





Ovaj kolač ću praviti dok sam živa, jer je verovatno nešto najlepše što sam u poslednje vreme probala. 






U receptu za ovaj kolač ne stoji kako se pravi prhko testo, pa sam stoga pozvala u pomoć moju ljubljenu 

Najdželu i  otvorila

kulinarsku Bibliju, njenu knjigu "How to Eat". Žena je genijalna.




Kolač od jabuka sa kiselom pavlakom i prhkim testom



Za prhko testo:

120 grama brašna

60 g ohlađenog putera sečenog na kockice

1 žumance

1 kašičica kisele pavlake (može i  kašičica kiselog mleka ili jogurta, soka od pomorandže ili limuna,mora 

da bude nešto što ima kiselinu u sebi)


Izmeriti brašno, dodati mu puter i staviti u zamrzivač na 10 minuta. U međuvremenu izmutiti žumanac sa 


prstohvatom soli, dodati u to kiselo mleko (ili pavlaku, jogurt, sok od pomorandže ili limuna) i staviti u 

frižider. Imajte pri ruci i vrlo malo vode iz frižidera.


Mikserom, blenderom ili rukama izmešajte brašno i puter dok smesa ne bude ličila na prezle. Ako 

to činite rukama, trljajte prstima puter u brašno. Dodajte u smesu mućeni žumanac. Ponovo izmešajte.

 Ukoliko je smesa isuviše suva, dodajte kašičicu do dve ledene vode. Potrebno je mesiti tek toliko da se 

smesa sjedini. Nemojte previše mesiti, jer će testo tako posle pečenja izgubiti prhkost. Napraviti loptu od 

testa, pritisnuti testo u disk. Uviti testo u providni celofan i staviti u frižider najmanje 20 minuta.

Dobije se testo kojim se može obložiti dublja posuda za pečenje prečnika 20 cm (za američku pitu) ili pleh

 sa flan i tart prečnika 23 cm. Možete koristiti i običan pleh.

 Topping:

3 kašike omekšalog putera

1\4 šolje (50 g) + 2 kašike šećera

1 kašičica cimeta

2 kašike brašna  

Sve dobro promešati i staviti u frižider.

Za fil:

1 puna šolja + 1\3  šolje kisele pavlake

2\3 šolje šećera

prstohvat soli

vanila

2 velika jaja

3 kašike brašna

4 do 5 velike Granny Smith jabuke oljuštene i isečene na tanke kriške




Postupak:

Zagrejte rernu na 180 stepeni C.

Ohlađeno testo razvući oklagijom i njime obložiti dno i zidove pleha. Možete pleh podmazati i posuti 

brašnom.

Pomešajte sastojke za fil, dodajte u njega jabuke i kašikom nanesite smesu u kalup od testa. Pospite sve to

 toppingom i pecite u rerni oko sat, sat i po vremena.

Obložite pre pečenja dno rerne aluminijskom foljom. Dešava se da se topping tokom pečenja pomalo 

iscuri van pleha. Takođe, tokom poslednjih 15 minuta pečenja (može


 i ranije) pokrijte pitu aluminijumskom folijom kako bi sprečili da pita odozgo pocrni.


Uživajte u najlepšem kolaču od jabuka na svetu.

Friday 2 October 2015

Telefon je kriv što pišem ovaj dosadni post

Juče post na blogu, danas ponovo post? Šta se dešava? Kreativni bootcamp se dešava. Moja prvobitna ideja je bila da napokon krenem da radim na mojoj knjizi, međutim inspiracije nemam. Previše sam opterećena svakodnevicom i poslovima koje imam da obavim. Ipak, rešila sam  da napišem ponovo post na blogu (možda ću postovati svakoga dana ovog meseca koliko inače traje bootcamp).  Jutros sam takođe pisala svoj jutarnji dnevnik dok su svi spavali. Kafa je bila tu, mleko za bebu spremno. Imala sam svega nekih 15-ak minuta za pisanje na kuhinjskom pultu.



Zazvonio je telefon i misli su krenule da se pišu same od sebe. Možda zvučim nepovezano ili kao da nešto lupetam, ali svrha ove vežbe je da se prvo krene sa svesnim pisanjem, dok ne krenu iz mene da izlaze nebuloze, misli, osećanja iz podsvesti. Naravno, moje podsvesne misli neću deliti sa vama na blogu. Tu su i par fotografija  koje sam izškljocala ovih dana. Ovaj uvod je napisan nakon donjeg teksta. Za sve je kriv telefon koji je zazvonio u ključnom trenutku.

uslikao moj muž


klopa za moj Imendan


 neki od mojih kuvara



Opet zvoni jebeni telefon, a taman sam sela da pišem. Beba spava. Panajotis sređuje svoje knjige. Mrzim njegov zvuk (ne Panajotisov,već zvuk telefona , mada telefon barem noću ne hrče) onu dosadnu monotonu muziku koja uporno svira kada neko tako uporno i dosadno navaljuje da se javim. Ne razumem,ako puste telefon da zvoni hiljadušesdesetipet puta, misle da ću se javiti, naročito ako nisam kod kuće? Hoću li se magično teleportovati iz supermarketa ili sa ulice samo zato što telefon zvoni?Možda ne želim da se javim. Hm? Je li  vam je ikada to palo na pamet? Idioti. Nerviraju me ljudi koji navaljaju telefonom. Poznajem te ljude i nerviraju me i bez telefona. Nemaju život, nemaju čime drugim da se zabave. Vidite kako telefon utiče na mene? Postajem negativna, nezgodna i ljuta. Ah, a toliko toga se može uraditi umesto da pričaš telefonom!  Čovek može na hiljadu načina utrošiti svoje vreme. Evo, navešću samo nekoliko:


1.       Može da čita knjigu ili časopis.
2.       Može da odgleda film.
3.       Može da ode u šetnju.
4.       Može da piše dnevnik.
5.       Može da napravi kolač ili skuva supu. (jesen je)
6.       Može da obriše prašinu.
7.       Može da oriba kupatilo.
8.       Može da sluša muziku.
9.       Može da napiše pesmu.
10.     
Može nešto da nacrta.

Danas pravim pileću supu za bebu. Stavila sam karabatak, celer, šargarepu, krompir, praziluk,  lovorov list, peršun i kuvam sve to u express loncu. Za nas ću spremiti posni grašak, petak je. Eto, kada  mi ništa drugo ne padne na pamet da pišem, jer nemam inspiracije, pišem o hrani. Hrana, hrana, hrana. Bookmarkovala sam jedno stotinu recepata sa blogova koje želim da probam. I opet, na kraju, kuvam sve jedno isto. Otkad smo se preselili izgubila sam malo modžo (merak) za kuvanciju. Novi šporet je totalno lud. Kod njega nema sredine. Veoma je strastven, pa se jela brzo skuvaju. Neka greška vezana za elektriku. Eto, i za to mi sada treba majstor.Volim jesen, volim kako dani postaju kraći i hladniji. Volim da kuvam topla i ukusna jela, ona koja se dugo krčkaju, volim kada kućom lebdi miris nekog kolača koji uglavnom ja sama pojedem. Drčna sam. I to mnogo. Mogla bih ceo kolač da pojedem sama. Uglavnom se to i desi.

Sledeće subote je bebino krštenje. Ponovo jurnjava. Razmišljam da sama napravim cupcakes ili nešto drugo za posluženje posle krštenja ispred crkve. Tako to ovde rade. Stavi se sto ispred crkve i po izlasku svako dobije po neki slatkiš. Uglavnom se to naruči iz poslastičare, ali ja sam eto umislila da sam baker (kako se to prevodi kod nas, pekarka?poslastičarka?). Nemam pojma, verovatno ću se samo preopteretiti. Moj suludi san-probaće ljudi moje kolače i cupcakes, pa će krenuti od mene da ih naručuju. Pusti snovi! A, što da ne! Ko kaže da to nije moguće? Iskreno da vam kažem, isprobavala sam ovih dana kolače u po lokalnim pekarama..hm, ne mogu reći da sam oduševljena. Nisu mi kao moji. Doduše, njihovi su lepi na oko, ali na ukus-čist šećer i margarin. Nemaju pojma. Ponekad sam stvarno kao malo dete.

Ček da proverim supu.

Svi u kući slinave. Noćas smo spavali sa uključenom grejalicom. Još uvek nisu krenuli sa parnim grejanjem. Ovo je stvarno dosadno. Koga zanima čime se i kako grejemo?! Nikoga.Ne znam, trenutno osećam neku čudnu ustreptalost i radost. Kreativni sokovi su potekli. Umirem od želje da krenem da slikam. Slikam gore od malog deteta, ali onaj moj san da napunim zidove našim crtežima i škrabotinama se mora ostvariti. Tu sam na ćaleta. Volimo šarenilo po zidovima. Rasistički komentar moje keve: „Baš je ciganski“. Ups! Neka je.

Kičerajka, veselo, šareno! I Panajotisa nerviram. On hoće samo da veša svece i ikone po zidovima. On da može, živeo bi u nekom manastiru ili crkvi.

„Ako ženo umreš pre mene, ja ću da se zamonašim“, eto to je moj muž.


Volim ga, on je moj najbolji prijatelj. Najbolja i najnežnija duša koju znam. Voli da psuje dok vozi, ali za drugog će i gaće da skine. Ne valja mu to, ali Bog ga mnogo voli. 
Znam, dosadna sam. Idem sada da raduckam. Hvala vam što ste pročitali moj dosadni post.Ljubim vas! 

Thursday 1 October 2015

Selidba, bootcamp, tuga

Danas je počeo Creativity Bootcamp (intezivni online kamp za kreativnost koji je osmislila divna Jane sa bloga That Curious Love Of Green) na koji sam se prijavila pre nekoliko dana. Ideja je da svakoga dana provedeš najmanje 2 sata radeći nešto kreativno: pisanje, vođenje bloga, slikanje,fotografiju, bilo šta. Ovo je status sa facebook stranice bloga koji sam objavila pre par dana:
Mi žene, naročito kada postanemo majke umemo da se "izgubimo" u toj ulozi. Naš dan se vrti oko dece, kuće i posla. Istina je da se i ja u poslednjih nekoliko meseci osećam kao da sam "izgubila sebe", što je sasvim normalno, beba ima tek 6 i po meseci, preselili smo se u novi grad, promenili život iz korena:navikavamo se na novi grad, novi dom, jedno dete je pošlo u prvo razred, a najstarija je ostavila društvo i staru školu zbog čega još uvek tuguje. Život je takav, neću da se žalim. Međutim, ja, kao majka, moram da budem jaka za sve, moram biti podrška mužu koji je promenio posao, uteha deci koja prolaze kroz težak period, moram praviti ravnotežu u što se tiče odnosa u familiji, moram stvoriti toplu atmosferu u domu kako bi svima ova promena lakše pala. Žene su takve i to jeste naš posao. Doduše, u celom tom pokušaju da drugima olakšamo život zaboravljamo na sebe. I onda osvane dan kada se pogledaš u ogledalo i zapitaš "ko sam ja?". Osećam potrebu da nešto preduzmem pre nego što moj odgovor na to pitanje bude "ne znam". Potreba za kreatvnošću je ponovo tu, golica me, zove, mami. Ne mogu joj odoleti. I neću. Da bih to učinila, moraću da zanemarim neke druge stvari kako bi se više posvetila sebi. Prijavila sam se na online intezivni kurs kreativnosti (trening, bootcamp na engleskom) koji mi je više nego potreban. On iziskuje neke promene u mojoj sredini i našoj svakodnevici:
1. potreban mi je moj prostor (sto, kompjuter)
2. čist dom (lom izaziva nervozu i gubitak koncentracije)
3. moram ustajati rano (već ustajem u 6)
4. prečice u kuvanju i spremanju, manje FB, prepodne bez TV-a.
5. uključiti porodicu, možemo zajedno da svakoga dana nešto napišemo ili nacrtamo.
6. pronaći NAJMANJE pola sata vremena za kreiranje, idealno više od sat vremena do dva, uh. (to će biti teško)
7. odlučnost, istrajnost i planiranje.

8. i umalo da zaboravim-obavezno je vođenje dnevnika koji može biti u bilo kakvoj formi.


I sada, kada sam pozavršavala neke poslove u kući, uspavala bebu i sela za računarem, prvo na šta sam pomislila je blog koji sam užasno zapostavila. Moj blog koji je bio moj ventil, moj način izražavanja, moj omiljeni način komunikacije, prenosa emocija i misli. Razmišljam o tome čemu da vam pišem. O selidbi? Da li vas zaista to zanima? U poslednjih mesec dana bilo je jako teško. Provela sam dve nedelje sama sa decom, dok je moj muž rešavao hrpu zavrzlama vezanih sa njegov posao na Peloponezu. Puno suza, problema, pomešanih emocija i umor koji nikada pre nisam iskusila u ovoj meri. Fizička i emotivna iscrpljenost. Oh, a tek prvi dani škole! Oni su bili najteži. Sada su se obe navikle, koliko toliko smo ušli u neku polu-rutinu. Srećom, ima pune ruka posla: veš, kuvanje, kupovina, čišćenje, bebac. Obaveze me spašavaju od preteranog razmišljanja.
Naš novi dom sve više i više liči na pravi dom. Još uvek se ne mogu navići, još uvek se pitam jesmo li učinili pravu stvar. Istina je da nismo imali drugog izbora, život na Peloponezu, uz dve kirije (jedna za stan, jedna za ordinaciju), sa troje dece bez pomoći je postao težak i nekako...besmislen. Iako je nama tamo bilo lepo, nikako nismo mogli da otresemo onaj osećaj da smo ...sami. Slaviti rođendane, Imendane, praznike bez familije i bliskih ljudi ume da te ubije u pojam. Da, imali smo prijatelje i to divne, ali svi oni su imali svoj najuži krug ljudi na koje su mogli da se oslone. Mi nismo.
Ružna iskustva, grozan mentalitet ljudi na jugu, malo mesto bez mnogo mogućnosti za nas i decu, sve su to bili razlozi naše odluke da odemo. Te večeri sam,  kada smo napokon posle utoviravanja stvari u kamion krenuli put Kozanija, bila neizmerno srećna što odlazim, uzbuđena, pozitivno nervozna. Volim nove početke, volim avanture te vrste, ali...nisam očekivala, oh, nisam očekivala da ću plakati za pomorandžinim cvetom, za morem, za našom ulicom...nisam očekivala da ću svake večeri sanjati gradić iz koga smo tako silno želeli da pobegnemo...nisam očekivala suze, ovakve intezivne emocija, nisam očekivala da će moja deca biti jača od mene, da će sve ovo prihvatiti mnogo lakše od nas. Ostaviti sve iza sebe i krenuti ispočetka. Teško je.

Evo jednog "isečka" iz mog dnevnika, želim da to podelim sa vama:

Nedostaje mi moj pređašnji život. Sve je sada nepoznato: lica, ulice. Hladno mi je, strano, čudno. Kozani je divan, pun života grad, ali još uvek ga nisam prigrlila i doživela kao "dom". Naš dom je bio...tamo. Tamo mi je svako lice bilo poznato: ljudi na ulici, ljudi u prodavnici, deca u školi, svaka ulica, kuća i dvorište. Daću sebi vremena...još uvek je deo mene tamo. Hvala Bogu na uspomenama i sećanjima, uvek se mogu njima vratiti kada mi bude teško.
Nije sve crno. Ustvari ništa nije crno, samo je neobično, emotivno, naporno, ali lepo. Puna sam nade i želje da ovde ponovo izgradimo život, da stvorimo nezaboravne i divne uspomene. Trenutno se osećam kao onda kada neko umre, nestane (posebno se izvinjavam osobama koje su izgubile sebi blisku osobu, ali zaista ne znam kako drugačije da opišem ono što osećam iako je poređenje verovatno neprimereno), umro je naš pređašnji život, sve je sada iza nas. Mora da prođe ovaj period žaljenja i tuge koga će vrlo uskoro zameniti nova i lepa dešavanja.
Za sada, rešila sam da se bacim na kreativnost, poslove u kući i razne druge obaveze kako bih malo skrenula misli. Polako ponovo gradim moj svet, svet lepote, kreativnosti, uređujemo naš prostor, ulepšavamo ga. Uskoro će duša i srce ponovo da se vrate kući. Ovde im je mesto.

LinkWithin

Related Posts with Thumbnails