Showing posts with label MOJ ŽIVOT BEZ ŠEĆERA. Show all posts
Showing posts with label MOJ ŽIVOT BEZ ŠEĆERA. Show all posts

Friday, 14 September 2012

Užine za školicu (nedelja prva)

Biće ovo jedan blog post u znaku škole, jer sam ovih dana baš oko toga mnogo zauzeta. Krenuli smo u famozni treći razred, počinju treninzi, engleski i druge aktivnosti, mnogo toga ima da se pozavršava, kupi, organizuje. Ne žalim se, uživam, baš sam se uželela akcije! Ustajem veoma rano da ukradem 15 minuta ispijanja kafe na miru (ne uspeva mi, jer me mlađi "vampir" svaki put čuje), da spremim doručak, užinu, dočekam sunce. Tako je malo vremena za uživanje, pa se trudim da uživam i unesem malo lepote i kreativnosti u naizgled dosadnu svakodnevnicu. Malo muzike, puno svetla, nekoliko kapi parfemčića, igranje sa mlađom kćerkom i svi poslovi prođu nekako lepše. Kako drugačije?

S obzirom da sam ovih dana u znaku škole i brige o deci, rešila sam da podelim sa vama fotografije užina koje sam pakovala mojoj kćerki. Časove je imala samo u sredu, četvrtak i petak. Užine su još uvek malo nemaštovite, ali potrudiću se da tokom narednih meseci budem malo kreativnija:


{Sreda: sendvič sa puterom i ćurećom šunkicom u domaćem belom hlebu (pravim ga u mašini za hleb), slani keksić od šargarepe i kukuruznog brašna, nektarina, badem i slane perece}


{Četvrtak: integralni mafini sa grožđicama i orasima (recept je na kraju posta), grožđe, badem i slane perece}


{Petak: sendvič od mog integralnog hleba sa krem sirom i čajnom salamicom, pola banane, tri kriške jabuke, parče čokoladice i nezaobilazne slane perece. Fotka je loša, jer nije bilo uopšte svetla zbog kataklizmičnog, kišovitog i oblačnog jutra.}


 ~ Integralni mafini~
Ja sam uključila moje devojčice u pravljenje ovih mafina sa namerom da ih to inspiriše da probaju nešto novo. Mogu da kažem da smo baš uživale, a Eleni se sa ponosom hvalila kod drugarica u školi. S obzirom da ovi mafinsi nemaju šećera, svu slast dobijaju od meda ili voća, što znači da su veoma zdravi! Moram da naglasim da  nisu preterano slatki, ali bez obzira na to mi ih svi u kući volimo i od sada ću ih spremati svake nedelje za školsku užinu:


  • 1 1/2 šolja integralnog brašna
  • 1/2 kašičice soli
  • 2 kašičice praška za pecivo
  • 1/4 kašičice cimeta
  • 1/8 kašičice muškatnog orašćica
  • 2 jaja
  • 2 kašike meda
  • 1 kašičica ekstrakta od vanile
  • 1/4 šolje ulja (ja sam upotrebila maslinovo)
  • 3/4 šolje sveže ceđenog soka od pomorandže
  • oko 1 šolja fila (suvo voće, orasi, lešnici, sveže voće - vidi detalje dole)
  • papirne korpice za mafine i pleh za mafine

    Postupak:
    Zagrejte rernu an 200 stepeni C. U velikoj činiji pomešajte suve sastojke (osim fila). Napravite "rupu" u sredini i dodajte jaja, sok od pomorandže, ulje i med koje ste prethodno u posebnoj posudi pomešali. Pomešajte suve sastojke sa mokrim, ali nemojte previše mešati smesu!
    Postavite papirne korpice u pleh i napunite 2\3 do 3\4 korpica smesom. 
    U posebnoj činiji napravite vašu kombinaciju za fil tako da napunite jednu šolju, evo nekoliko primera:

  • seckane jagode, kupine, borovnice (cele)
  • oljuštene i seckane kruške
  • skuvana i pasirana jabuka
  • pasirana banana i seckani orasi ili lešnici
  • grožđice i seckani orasi
  • mešano suvo voće po želji
  • džem
Sada kada ste stavili smesu u korpice na svaku odozgo stavite 1-2 kašičice spremljenog fila. Nežno viljuškom ili kašikom umešajte ovlaš fil u smesu. Peći 10-15 minuta. Služiti tople ili na sobnoj temperaturi. Mogu se zamrznuti i vaditi iz zamrzivača po potrebi.

Počinjem sa novom tradicijom na ovom blogu: na kraju svake nedelje ću postovati fotografije užinica sa
nadom da ću na taj način inspirisati i sebe i vas.

Uživajte u vikendu!


Thursday, 6 September 2012

Moji rezultati vežbe "promeni svoj život za 20 minuta"

Svi vi koji ste uradili vežbu "Promeni svoj život za 20 minuta" znate da se u njoj traži od vas da ono što ste napisali odložite i pročitate sledećeg dana. Takođe, traži se da sebi postavite određena pitanja kao što su na primer: Koliko od napisanih stvari sam uspeo\la da ostvarim?  Koliko je napisanih stavki realistično i ostvarljivo? Na koji način ih mogu ostvariti? Da li me je nešto iznenadilo od onoga što sam napisao\la? Da li postoji nešto na listi što mi nikada do sada nije  palo na pamet? Kako se osećam zbog toga? Da li me je to zaprepastiolo, iznenadilo, nasmejalo? Šta mogu učiniti?

Što se mene tiče, ono što mi je odmah upalo u oči je da su se kroz listu smenjivale reči "pisanje", "zdravlje", "kreativnost", "kvalitet života", "jednostavnost", "porodica", "energija", "elan", "priroda", "aktivnost", "ishrana", "deca". Uočila sam da su sve moje želje bile vezane za težnju ka blagostanjem i za sve ono što uključuje u sebe dobrobit i lep život za moju porodicu. Pod pretpostavkom da su naši egsistencijalni problemi rešeni (posao koji se kotrlja i dom čiji nismo vlasnici, ali je ipak...dom) shvatila sam da su mi sada najvažnije stvari u životu upravo one koje se ne mogu kupiti: a to je zdravlje, energija i vreme provedeno sa onima koje volim. Tu su i još neke, lične stvari kojima nisam pridavala značaj ili bolje reći: nisam ih bila svesna. Jedna od njih je činjenica da nikada nisam naučila da slušam svoje telo. Poslednjih par i više godina sam bila potpuno posvećena  onome i onima koji me usrećuju. Naime, tokom odrastanja nije mi se često pružala ta šansa. U svojim "najboljim" godinama sam bila opterećena (ne svojom krivicom) stvarima sa kojima nisam umela da se nosim. Zbog toga nisu mi ni bile stvorene prilike da udovoljim sebi. Moj život je uglavnom ličio na konstantno udovoljavanje drugima tako što sam radila ono što se od mene očekivalo, bez mnogo pitanja i bez mogućnosti da biram. Pošto prirodno nisam dominantna niti borbena ličnost, dozvolila sam da me  nosi stihija i da drugi donose odluke umesto mene.Tek sam pre nekoliko godina, znači relativno kasno u mom životu, shvatila da nije kasno da promenim sebi život i nadoknadim sve ono što sam izgubila. I tako, grozničavo sam pokušavala da saznam ko sam, šta volim i šta me usrećuje? Kao što rekoh tim procesom sam naučila da slušam svoje srce i izgradila sam svoju filozofiju razmišljanja i života koju više niko i ništa ne može da poljulja. Mislim da je to jedan od najlepših osećaja na svetu. Međutim, na tom putu jedno nisam naučila, a to je da slušam svoje telo. Ono je pokušavalo nešto da mi kaže, bunilo se, vrištalo: "Hej, hej ti! Probudi se! Pokreni se! Ovo nije dobro za tebe! Ne radi to sebi! Tebi to ne treba". Umesto da ga poslušam ili makar oslušnem birala sam da povlađujem sebi, a svi znamo do čega to dovodi:  neželjeni kilogrami, umor, nedostatak energije, neraspoloženje, dizbalans.
Nakon ove vežbe sam konačno iskristalisala sebi da iako volim sebe i svoje telo, ja sam daleko od one žene kakva želim biti. Možda nikada neću dostići taj neki ideal koji imam u svojoj glavi, ali makar znam šta želim od sebe: da budem optimalno zdrava, energična, aktivna, prirodna i zadovoljna.
Odricanje od šećera na koji sam se nedavno rešila je samo jedan mali početak, sitnica. Toliko toga još moram uraditi, ali barem ovoga puta dobro znam kako ću to postići. Verovatno ste zaključili  da želim da postignem određeni fizički izgled, ali ne, ne mislim isključivo na to: cilj je da napokon uspostavim ravnotežu između onoga kako se osećam i kako izgledam, a to je mnogo više od kilograma, savršene zadnjice i trbušnjaka. Ništa od toga mene posebno ne zanima, ne intereseuje me savršenostvo niti da li se nekome dopadam, samo želim da budem snažna, energična i zdrava i da se osećam DOBRO. To isto želim i mojoj porodici. I tako, prvi korak koji smo preduzeli (porodično) je naša promena odnosa prema hrani. Tek je početak i ni jedan početak nije lak. Zatim, dogovorili smo se da svake nedelje, kao porodica i individualno, postavimo sebi određene izazove. Još uvek ih nismo konkretno odredili, ali radimo na tome. U suštini, ti izazovi će učiniti da se još više zbližimo, da imamo više kvalitetnog vremena zajedno i nateraće nas da  se svako od nas potrudi ima "svoje vreme" koje zaslužuje. Potrebe SVIH u porodici moraju biti zadovoljene, nema požrtvovanja, odricanja i svaljivanje krivice. Takođe, utvrdili smo da to najpre iziskuje organizaciju i spremnost na kompromis cele porodice. O tome ću detaljno drugi put.

A, sada dolazi na red pisanje. Oni koji me znaju, takođe znaju da nisam baš nešto pričljiva niti posebno komunikativna osoba. Jedini vid komunikacije i izražavanja koji koristim je pisanje. Tu se najbolje snalazim. U "stvarnom životu" sam čutljiva, stojim po strani, često ne učestvujem u raspravama. Pisanje ovog bloga je moja lična terapija i moram reći da mi je on promenio život zauvek. Ne zarađujem od njega, čitanost i nije neka, nisam niti poznata niti popularna,  daleko od toga da sam pisac, međutim, shvatila sam putem ove vežbe da ako želim da budem potpuno zadovoljna ovim što radim moram da se rukovodim devizom "piši o onome što znaš" i "pronađi svoj stil, svoj glas". Naime, oduvek sam želela da ovaj blog bude nešto 100 % iskreno i moje, a da bih to postigla moram da u njega ulijem celu moju dušu. I tako, rešila sam da ovaj blog postane ličniji i manje uopšten. Dala sam sebi zadatak da verodostojnije dokumentujem svoj život time što ću pokušavati da stavljam više mojih fotografija, da pišem o svakodnevnim stvarima koje me muče, da delim sa vama moje  izazove, rezultate istih i sve ono što je lepo, čak i ono što je ružno. Čini mi se da oni koji obilaze moj blog imaju utisak da živim neki začarani i bajkoviti život samo zato što biram da pišem samo o lepim stvarima. To je daleko od istine i ne želim da vlada ta zabluda. Istina je da me često ljudi iz okruženja pitaju: "Kako izdržavaš?". To vam sve govori. Ne krijem da sam veoma srećna i zadovoljna, ali takođe znam da smo uložili mnogo truda, strpljenja,  prošli kroz razne muke, izazove i iskušenja da bih smo stigli ovde gde smo. Svakodnevno se susrećemo sa novim problemima, ali smo borci i uvek idemo napred.  Vidite da koristim reč "mi". U tome je tajna.
Ponekad je sve stvar izbora i mirenja sa činjenicom da nikada nećeš imati sve ono što želiš i da možeš biti srećan sa onim što već imaš. Upitala sam se takođe: zašto je meni ovaj blog toliko važan  kada od njega nemam nikakvu korist? I upravo u tome leži  i odgovor. Vrednost bloga ne leži u materijalnom dobitku (koji inače nemam) već u tome da on opisuje moju evoluciju i moj put ka onome što želim da postignem, a zaista, krajnji cilj nije ni bitan, već sam proces. Takođe kažu da blogeri pate od egocentričnosti i da vole da neprestano pričaju o sebi. Ne slažem se sa tim. Da objasnim: ja sam oduvek volela i želela da pišem, oduvek sam volela da me neko inspiriše i da nekoga inspirišem. U ovom blogu su te dve želje objedinjene bez trunke egocentričnosti i narcisoidnost, šta više on mi pomaže da pobedim moj strah od ljudi i stidljivost.

Reč "jednostavnost" se isuviše često pominjala u listi. I moram vam reći da mi je jedan od najvećih životnih ciljeva da postignem jednostavnost u svemu tj. da živimo što jednostavnijim i skromnijim životom: šta nam je stvarno potrebno, a šta je suvišno?  Lično ne nalazim nikakvu radost niti sreću u stvarima: imam jeftini mobilni telefon, garderoba me ne zanima, šminka, cipele takođe. Pored izloga prolazim vrlo nezainteresovana i stvarno ne kapiram čemu tolika frka? Da budem iskrena,sve  to može samo da optereti čoveka, a nikako da ga usreći. Ako već moram biti opterećena, onda neka budem nečim što mi je zaista važno i što me čini srećnom, a to je da se deca i mi kvalitetno i zdravo hranimo i da provodimo što više vremena zajedno. Moj muž je manijak za tehniku, kompjutere, alat, spravice i ima veću sklonost ka trošenju novca od mene. Često umem u šali (mada nije daleko od istine) da mu kažem: " Ti si srećan čovek. Imaš ženu koja ti štedi, a ne troši pare." Stalno sam u nekom pokušaju da ga odvratim od neke kupovine ili da mu dokažem da nam većina stvari koje imamo u kući nisu potrebne. To je proces i zaista želim da maksimalno pojednostavnim naš život i svedem naše potrebe na minimum.

Jedna od nerealističnih stvari na listi od njih 100 je moja želja za...prostorom. Ta skrivena potreba je isplivala posle jedno 15 minuta pisanja liste. Izašla je iz mene totalno neplanirano i što znači da je nisam čak ni bila svesna. Šta pod tim mislim? Prostor je za mene mogućnost da otvorim prozor i da pred sobom imam pogled koji se završava u nedogled. Idealno bi to bio pogled na more i talase i mogućnost da kada god poželim prošetam plažom...okružena prostranstvom, slobodna i srećna. Da bi se to desilo morali bi da imamo kuću pored mora, što za sada  nije moguće. Možda se nikada neće ni ostvariti, ali eto, mi smo pronašli alternativna rešenja. Jedan do naših planova je da svakog vikenda (nedeljom), kada god to vreme dozvoljava idemo porodično na pecanje. Takođe, zacrtali smo da ma koliko umorni i pretrpani poslom bili moramo makar 3 puta nedeljno da idemo u šetnju pored mora, čak i po kiši i vetru što ume da bude prelepo, baš magično. Ovu potrebu tumačim vrlo jednostavno: toliko smo zaokupljeni poslom, tehnologijom, kućom, decom da pre ili kasnije počinjemo da se osećamo kao zarobljenici svih tih stvari. Zarobljenici sopstvenog života. Želja za prostorom je ništa drugo do želja za slobodom koju, ako si odgovorna osoba, gubiš u trenutku kada osnuješ porodicu. Umesto da se nakuplja nervoza i elektricitet u kući, svu tu negativnu energiju treba izemitovati u prostranstvo i poslati je daleko, što dalje od nas. Neka je preuzme more, reka, jezero, drvo ili planina. Priroda zna šta će sa njom. Pretvoriće je u nešto lepo, a ne u svađu, bolest i prezir, kao što to činimo mi, ljudi.

Mogu odgovorno da tvrdim da mi je ova vežba pomogla mnogo više nego što sam očekivala. Stavljanje mojih misli na papir i dajući sebi vremena da se one stalože i iskristališu mi je pomoglo da  pronađem načine da nekako ostvarim ono što duboko u sebi već odavno želim, a što nisam umela da prepoznam niti definišem. Iako sam bila pomalo skeptična, uradila sam vežbu iz čiste zabave ne očekujući  da će desiti nešto, a ipak jeste. Desilo se. Desile su se neke odluke, desio se ovaj blog post, dešava se puno toga u ovom trenutku.
.
.
.
Sve je počelo tako što sam namestila štopericu na 20 minuta i krenula da pišem.


Pa, šta čekate?

Saturday, 1 September 2012

Dip (umak) od cvekle i oraha i bajne kuglice od suvih kajsija


Prošle subote sam kupila cveklu na pijaci. Nisam odolela, jer ju je bilo svuda, a pravo da vam kažem, dosadile su mi klasične letnje salate od paradajza i krastavca. Uostalom, trenutno sam na misiji: želim da u porodici jedemo što više "prave hrane" (o ovome ću u sledećem postu) koja uključuje što više povrća i voća, a malo (i ako je moguće NI MALO) industrijski prerađene hrane.  Obično cveklu jedemo kuvanu sa malo maslinovog ulja, belog luka i sirća. Ovoga puta sam htela da probam nešto drugačije. Palo mi je na pamet da ukombinujem cveklu sa orasima i nakon malo traženja po netu našla sam savršeni recept za umak (dip) koji možete jestu uz pitta chips, bake rolls, zapečene tortilje, običan čips, ja sam ga čak mazala na integralni hleb za večeru! "Mesožderima" predlažem da dodaju i malo kuvane piletine u recept, ako baš moraju. 


Dip (umak) od cvekle i oraha

Potrebno vam je:

250g kuvane cvekle
1-2 čena belog luka
1 veza peršuna
50g očišćenih oraha 
3 kašike maslinovog ulja
2 kašike vinskog sirćeta 
so i biber po ukusu
Postupak: Stavite sve sastojke u food processor, blender ili Multi (secko), mešajte dok ne dobijete pastu. Dodajte još soli ili sirćeta po želji. Služiti kao umak. Njami!

 Neki od vas znaju da sam krenula u avanturu (i izazov) koja se zove "život bez rafinisanog šećera". Već nešto više od mesec dana ne jedem nikakav šećer i osećam se odlično! Počela sam ponovo da uživam u voću bez koga ne mogu započeti dan. Svakoga jutra za doručak napravim sebi smoothie od banana, pomorandže, jagoda, čega god imam pri ruci i moram reći da je neverovatno koliko je moj organizam zahvalan na tolikoj divoti prirode! Imam mnogo više energije i NAPOKON mi  više nije potrebna popodnevna dremka. Aktivna sam preko celog dana i sigurna sam da je tome doprinelo menjanje načina ishrane. S obzirom da sam veliki ljubitelj slatkiša, polako otkrivam raznorazne poslastice koje mogu da utole tu moju strast. Malo eksperimentišem, malo se igram, ali uglavnom se trudim da sve što jedem bude sirovo ili osušeno, ništa ne kuvam niti pečem. Želim da slatkiš bude optimalno zdrav.  Znajući da je ono što jedem dobro za mene,  osećaj krivice više ne postoji. Zbog toga želim da sa vama podelim jedan brz, zdrav i lak recept za kojim sam apsolutno luda.


Kuglice od suvih kajsija 

Za ovaj recept će vam takođe biti potreban secko ili neki drugi aparat za usitnjavanje.
Potrebne su vam iste količine suvih kajsija i nepečenog oraha, badema ili indijskog oraha. Ja sam upotrebila kombinaciju sva tri: šolju suvih kajsija i šolju suvih plodova. Dodajte 2 kašike kokosa. Usitnite u secku dok ne dobijete smesu koja će imati tu i tamo parčiće kajsija i oraha (da ne bude skroz nalik na pastu). Pravite kuglice i valjate ih u kokos. Možete praviti kombinacije sa bilo kojim drugim sušenim voćem.

Uživajte u vikendu! Čuvajte se i volite!

Wednesday, 8 August 2012

Zašto sam rekla "ne" šećeru i recept za sladoled (bez šećera)

U Grčkoj postoji jedan lep izraz ili bolje reći želja koja se upućuje trudnim ženama i budućim mamama: "Kali elefterja", što bi bukvalno značilo "dobro oslobođenje" ili "srećno oslobođenje". Pod tim se misli da vam je osoba upravo poželela uspešno i lako "oslobađanje" od "tereta",  tj. brz i lak porođaj. Sve je to lepo, ako ste trudni. A, ako niste? E, onda to ume da bude nezgodno, a u mom slučaju pravi, pravcati poziv za buđenje. Vidite, meni su neznanci na ulici uputili tu želju. Jedna gospođa me je pitala: "Jeste li u drugom stanju ili?", "Ne, nisam. Samo sam debela.". Dobro, nisam debela, ali stomačić je tu, zaokrugljen i nadut. Ponekad od njega ne mogu da dišem.Očigledno sve što pojedem ode u taj predeo, ali kako? Nije mi jasno! Mi jedemo zdravo. Kuvam raznovrsnu hranu: meso dva puta nedeljno, post sredom i petkom, mnogo mahunarki i povrća. Nekim čudom sam smetnula sa uma kolače koje svakodnevno mesim, keksiće uz kafu i čaj, pa šećer u toj istoj kafi i čaju,  palačinke sa Nutellom, onaj divni, divni sladoled na koji odemo predveće sa decom, pa onu novu poslastičaru koju su otvorili blizu trga, sve to u čemu ne uživam samo "ponekad" i "tu i tamo", već svakoga dana. Ako je torta u frižideru, ja sam u stanju da uzmem parče za doručak, pa malo posle ručka, pa parčence uz popodnevni čaj, pa pre i posle večere. Ja ne mogu da odolim. Ja ne volim samo da jedem slatkiše, ja voooooooooolim da ih pravim! U tome uživam, to je način na koji izražavam sebe, oslobađam se stresa, to je moj ventil. Nisam ni primetila da je upravo taj moj ventil kriv za pojas za spasavanje koji imam oko struka. Shvatih da je vreme da preispitam sebe. 
Sećam se vremena kada je voće potpuno zadovoljavalo moju potrebu za slatkim.
Evo mene u mojoj sobici sa činijom opranog grožđa i modrih šljiva ili sa tanjirićem sa nasečenom jabukom i pomorandžom.
Mama je spremala slatkiše samo vikendom, neki krambl sa voćem sa što manje šećera, palačinke sa domaćim džemom i to samo ponekad. To je sve. Čokolada i keksića nije bilo u našoj kući. Sada, kada bolje razmislim, vidim da je ona bila daleko ispred svog vremena što se tiče ishrane. Vremenom sam naučila svoje nepce na jako slatke ukuse  koji su bogati šećerom, puterom i čokoladom. Otkrila sam recepte za kolače u prelepim i primamljivim kuvarima i časopisima. Krenule su masovno da se prikazuju emisije o kuvanju koje, iako obožavam, mislim da se planski forsiraju ne bi li se povećao konzumerizam pod izgovorom da su takve emisije jeftine. Kada se navikneš ne neprirodnu slatkoću, prirodnu više ne osećaš. Kada se navikneš na izobilje i bogatstvo, zaboraviš kako uživati u ograničenim količinama. Zaboraviš na prave, prirodne i zdrave ukuse. Zaboraviš na to da slušaš svoje telo. Zaboraviš na to da paziš i voliš sebe.Iako sam oduvek volela voće, moram da priznam da sam prestala da stvarno, potpuno uživam u njihovom ukusu. Voće mi više nije bilo dovoljno slatko i nije moglo zadovoljiti moju potrebu za slatkim.
I tako, drage moje i dragi moji, ja sam na misiji. Na misiji sam da povratim osećaj mom nepcu, da oslobodim moj organizam otrova, da postanem optimalno zdrava i zadovoljna. Danas je 9. dan kako nisam okusila beli, rafinisani šećer. Jedem voće i moram da priznam da posle toliko vremena bez slatkiša, voće doživljavam kao pravu poslasticu. Kada god mi naiđe "kriza" ja pojedem bananu ili sušene jagode. Moj stomak je splasnuo, ne osećam nadutost, poboljšalo mi se varenje, smršala sam kilogram , što nije mnogo, ali je sasvim OK za početak. Pored toga što mi je cilj da smršam, jedan od glavnih razloga što sam rešila da potpuno izbacim šećer je činjenica da sam apsolutno svesna svoje zavisnosti, a svaka zavisnost se leči potpunom apstinencijom. Ne znam da li ću,  kada ću i kako ću pasti u iskušenje i pojesti nešto slatko. Za sada se dobro držim i ne mogu reći da mi nedostaje, ali zato moram sebe stalno podsećati na to zašto je šećer loš za mene:

 Za sada, i konvencionalna i alternativna medicina se slažu sa tim, da beli šećer…
- je izvor praznih kalorija (ne sadrži minerale i vitamine, ali bogat je kalorijama)
- podstiče debljanje
- uzrokuje karijes
- ima visoki glikemični indeks (naglo podiže nivo šećera u krvi)
Međutim, alternativna medicina ide dalje i povezuje konzumiranjem belog šećera sa mnogim drugim bolestima i zdravstvenim problemima. Veruje se da beli šećer…
  • ekstremno oslabljuje imuni sistem
  • uzrokuje hiperaktivnost kod dece
  • povećava rizik oboljenja od raka
  • crpi iz tela B vitamine
  • izaziva zavisnost (pretpostavlja se da je čak 95% stanovništva zavisno o slatkišima, odnosno, o šećeru)
  • crpi iz tela mnoge neophodne minerale (kalcijum, magnezijum i druge)
  • uzrokuje šećernu bolest, jednu od najčešćih smrtnih bolesti u svetu
  • uzrokuje srčane bolesti
(sa sajta Alternativa za vas)
Neću da tvrdim da ću zauvek prestati da jedem šećer. Za sada sam dala sebi za cilj da "izdržim" mesec dana, a posle toga...videćemo. Kao i svaka druga strast, šećer me mami kroz keksiće, vafle, sladoled. Vreba me iza svakog ugla, putem TV-a, mirisa iz pekare i poslastičare, supermarketa. Bezbroj puta sam odolela iskušenju da sipam makar maaaaaaaalo šećera u kafu koja je, moram da priznam, bez njega daleko manje primamljiva za moj ukus. Čaj takođe. Ipak, smatram da dugujem sebi da pokušam, da testiram svoju volju, da vidim kako će se na duže staze moje telo i opšte zdravlje promeniti. Gledam na ovo kao na jedan eksperiment. Gledam na ovo kao na jednu avanturu, potragu za divnim, zdravim i ukusnima alternativama koje mogu zadovoljiti moju potrebu za slatkim. Šećer je nepotreban, suvišan i vrlo opasan dodatak našoj ishrani. Ima ga sasvim dovoljno u žitaricama, voću i povrću. I za sada planiram da ga moj organizam dobija samo prirodnim putem. Lep je to osećaj, kada radiš nešto dobro za sebe i za one koje voliš.
Da ne bi sve ovo zvučalo isuviše depresivno, naporno i teško, a verujte mi - UOPŠTE NIJE teško, poklanjam vam recept za sladoled, da SLADOLED, koji je zdrav, ukusan, kremast, zadovoljava i najtežu "šećernu krizu", a uz to u sebi nema ni trunke šećera! Probala sam ga i oduševila sam se.

MEKANI SLADOLED OD BANANE SA KAKAOM

Za jednu veliku porciju ili dve manje vam je potrebno:


2 zrele banane (nikako zelene)
2 supene kašike nezaslađenog kakaa u prahu 
1 supena kašika meda

Naseckajte banane na kolutove i stavite ih u kesu za zamrživač. Ostavite ih 1-3 h u zamrzivaču. Zamrznute banane stavite u blender zajedno sa kakaom i medom i miksajte dok smesa ne postane mekana i kremasta. Služiti odmah!

Možete se, ako želite, igrati sa ukusima: dodati seckanu čokoladu, jagode ili maline, malo ruma, možda naseckati sveži ananas?


Uživajte i pratite me na mom putovanju kroz život bez šećera. Za sada...Ako neko želi da mi se pridruži, neka to učini DANAS, ovde i sada, sa mnom. Neće biti lako, ali će biti lepo. Garantujem. Možemo zajedno deliti iskustva, recepte, savete, podržavati se, učiti, grešiti. Život bez šećera je moguć. Ništa nećete propustiti niti izgubiti, sem možda nekoliko kilograma, a mnoge žene tvrde da su se izbacivanjem šećera iz ishrane podmladile. Ova jedna mala promena nam može promeniti život. Ja sam uvek za promene. A vi?  Da li ste spremni da se odreknete šećera?

(slike sa pinterest)

LinkWithin

Related Posts with Thumbnails