Wednesday 29 December 2010

Šta sam naučila u 2010.


Bože, kako vreme leti....noćas, ne mogavši da spavam, jer je malena kašljala i šmrkćala svojim malim nosićem, počeh da računam (da, sramota me je) koliko je tačno stara. Kada sam došla do "22. meseca" blago mi se zavrtelo u glavi, onako ležeći i zureći u mrak, osetih kako mi je srce jače počelo da lupa, valjda od saznanja da vreme zaista juri, da ne možemo uticati na njega, da je malena već pravo dete i da eto, ulazim u novu godinu i dalje puna nade da će biti lepša, kreativnija, srećnija i zdravija od ove od koje se opraštam.
2010. godina je bila jedna od onih kada sam doživela nekoliko "prosvetljenja", mada ta reč zvuči previše mistično i religiozno. Mislim da je pravi opis ove godine sledeći:" još jedan korak ka zrelosti i samospoznaji". I zaista, zar u tome nije suština? Naš zadatak je da upoznajemo sebe i postanemo najbolja verzija nas samih.

Godina je bila puna ličnih istina i mudrosti do kojih sam došla kako samoispitivanjem tako i uz pomoć drugih ljudi i načina pomoću kojih se uči i saznaje:

~ Ne moram se više "izvinjavati" zbog svojih verovanja, shvatanja, načina života, ukusa, želja i donešenih odluka.

~ Biti iskrena prema sebi samoj je najteže, ali je sigurni način da postaneš osoba koja želiš biti.

~ To si što si. Menjati sebe da bi se dopala drugima je licemerje i svako foliranje i neiskrenost u rečima, delima i mislima drugi detektuju, osete i znaju kada imaju posla sa autentičnom ličnošću.

~ Moje pisanje ne sme biti ulepšavano i doterivano. Onaj ko ume da svoje misli "stavi na papir" dužan je da to čini sa maksimalnom dozom "ličnoga", jer jedino tako može taknuti duše drugih, to je jedini način pomoći drugima i omogućiti im da se poistovete.

~ Vrlo često ono što nam donosi veliko zadovoljstvo ne donosi veliki, a ponekad i nikakav prihod.

~ Ne treba imati velika očekivanja od drugih. Ljudi se uglavnom ne menjaju i sigurno to neće učiniti zbog tebe.

~ Ulaskom u određene godine i sticanjem određene životne uloge (npr. materinstva) ne znači da automatski moraš da menjaš sebe da bi se uklopila u određenu ulogu ili uzrast. Ako u duši još uvek imaš 18 godina, najbolje je da ta mladost pršti iz tebe, nego gušiti je standardizovanim i ukalupljenim ponašanjem.

~ Svaki pokušaj da postaneš nešto što nisi će se završiti....neslavno.

~ Od dece možeš naučiti mnogo više nego od odraslih. Najveća mudrost i lepota se krije u čistoj, dečijoj duši neiskvarenoj željama, strastima, medijima, veštačkim potrebama.

~ U životu ti treba mnogo manje od onoga što imaš i onoga što misliš da ti je potrebno.

~ Stvari su to što jesu....stvari; hladne, bezdušne i beskorisne.

~ Sreća nije nešto što vam šalje svemir ili neka druga velika sila. Ona je u tebi. Ako rešiš da budeš srećna danas, naći ćeš je u malim stvarima, a kada naučiš da uživaš u njima, spoznaćeš je. Mnogo si srećnija nego što u suštini misliš. Dobro razmisli.

~ Živi i pusti druge da žive.

~ Niko ti ništa ne duguje.

~ Jednostavnost je zakon.

~ Televizija je automatizovano sanjarenje, izvor gluposti i ubica kreativnosti.


~ Ne pravi velike planove, velika je verovatnoća da će se izjaloviti. U to sam se uverila ovih dana.

~ Srodnu dušu i prijateljstva možeš pronaći u osobama za koje si se najmanja nadala i vrlo često možeš biti hiljadama kilometara daleko od njih.

~ Slušaj intuiciju.

~ Život svakodnevo šalje razne znake i putokaze putem drugih ljudi, filmova, knjiga, muzike, blogova, umetnosti, fotografije, susreta, razgovora. Ako naučiš da čitaš te znake, shvatićeš da nisu slučajni i da su poslati namerno da pričaju sa tvojom dušom i da usmere tok misli, interesovanja i način na koji biraš da funkcionišeš.

Najveća lična istina do koje sam došla ove, 2010. godine je to da...mi smetaju i ne prijaju mlečni proizvodi....hahahaha, kladim se da ste očekivali nešto duboko filozofski i veoma mudro. Činjenica da sam to shvatila posle "samo" 34 godine života dokazuje da se neke istine ne saznaju ni brzo niti lako, ma koliko one bile očigledne. Možda jednostavno time život hoće da nam stavi do znanja da samospoznaja traje tokom celog života, ne samo 2010. godine ili one koja nam predstoji. Nadam se da će krajem 2011. godine ovakav post na blogu biti još duži, sa značajnijim stavkama i ličnim mudrostima. Samo da je zdravlja i dobre volje podeliti ih sa vama.

Thursday 16 December 2010

Intuicija, kukavičluk, odnosi

Da li znate onaj glas u vama koji vam je puno puta očajno pokušavao da skrene pažnju na to da korak koji će te upravo učiniti može biti pogrešan? Jeste li samo jednom osetili da smeškanje, sladunjavost reči i pohvale neke osobe nisu iskrene, iznova i iznova slušate izraze lažne ljubaznosti, a opet je puštate u svoj život i mučite sebe pitanjem: zašto ništa ne mogu da kažem? Koliko puta ste odmahnuli rukom ili slegnuli ramenima svaki put kada bi čuli to glasno šaputanje, to tiho urlanje vaše duše? Često se pitam, koji je deo mozga zadužen za intuiciju? Gde se ona nalazi: u srcu, bubrezima, duši, a onda eto i pitanja: a, gde se nalazi duša? Kako nešto tako neopipljivo, nematerijalno može da bude toliko "u pravu" kao taj glas? I zašto, za ime Boga, ga skoro nikada ne slušamo?
Shvatila sam da je potreban samo jedan sastojak da bi se stvarno, ali STVARNO poslušao taj glas, a to je hrabrost. Ko je od nas spreman da prihvati istinu koja dolazi od najpouzdanijeg izvora: od nas samih? Naš razum, naša intuicija, ona prava, sirova, neprerađena nije ulepšana, čista je, jer potiče iz našeg srca, a baš zato je tako teška za prihvatanje. Mi smo ljudi u suštini kukavice. Bojimo se svoje istine, plašimo se da priznamo da pravimo greške, a kada to učinimo krivi su nam drugi, a nikada mi sami. Međutim, onaj glas nas uvek upozorava, on uvek zna sve pre nas, taj glas smo mi, niko drugi, to je krik naše duše, alarm u mozgu na koji smo gluvi.

Kada smo ja i moj suprug tražili stan, imali smo samo 2 dana na raspolaganju da to učinimo. Predstojila je hitna selidba na drugi kraj zemlje i neočekivan, uzbudljiv, iznenađujući početak novog života. Pri samom susretu sa novim gazdom stana, nešto je u meni urlalo da ustanem, opsujem ga i izađem na vrata i prihvatim ponudu za stan koji je bio manje lep, relativno star, ali čiji je gazda je bio "normalan"i mnogo uljudniji. Nisam poslušala svoju intuiciju, kao ni moj suprug, koji mi je kasnije rekao da je osetio istu stvar kao i ja. I u trenutku dok smo potpisivali ugovor oko izdavanja stana, sve je u meni vrištalo, histerično, ali ništa nisam preduzela. Ne mogu da objasnim zašto. Pokajali smo se posle 2 minuta. Gazda je neviđeni kreten koji nam je od prvog dana pravio probleme i sa kojim smo u večitim raspravama, svađama, težak je, komplikovan, nepošten i glup! Da sam poslušala moj unutrašnji glas, izbegli bi godine problema i nerviranja. Naravno, vremenom se navikneš, stekneš taktiku da se braniš, da očvrsneš, da izlaziš na kraj sa budalama, ali zaista, nepotrebno kidanje živaca je nešto što bih volela da sam mogla izbeći.

Koliko puta sam u životu osetila nečiju lažnu ljubaznost, neiskreno laskanje i podilaženje, radost oko moje sreće ili uspeha, a da se iza toga krila ljubomora! Osetila sam više puta, a nikada nisam imala dovoljno hrabrosti da izrazim svoju sumnju, da se suočim sa tim osobama i prekinem "prijateljstva". Znam duboko u sebi i osećam takve vibracije, znam ko je iskren, znam ko me stvarno voli, znam ko me je povredio, pričao iza leđa, a opet sam licemer i kukavica, jer sam i dalje ljubazna i prijateljski nastrojena. Glas u meni kaže da grešim, da sam oličenje kukavice i neiskrene osobe, jer kako da očekujem iskrena prijateljstva kada ni ja nisam iskrena prema samoj sebi, kako kada ja ne slušam moju intuiciju, ne verujem joj kada mi govori koga i čega da se pazim,a opet ne činim ništa, već nastavljam da se smešim? Ako neko pametniji zna kako, volela bih da mi oda tajnu.
Tajna je verovatno u baš u onoj hrabrosti da se suočiš sa situacijom i sa ljudima. Nemam hrabrosti da pogledam osobu u oči i kažem ono što mi duša diktira, da stavim tačku na ljudsku bezobraznost, da dođe kraj ulaženja u nezgodne situacije, problematične i teške, samo zato što izbegavam da slušam intuiciju koja je hrabrija, pametnija, mudrija od "mene". Suština je očigledno u tome da neki ljudi, kao što sam ja, izbegavaju sukobe, a samim tim komplikuju sebi život, jer je onda on prepun suvišnih osoba koje misle da si glup i da ne vidiš šta rade, da crpu tvoju energiju i žive na tvojoj sreći i kreativnosti kao paraziti, pa tako oni sebe smatraju mnogo pametnima, a ti, u svojim očima, sebe smatraš idiotom i debilom, što je naaaaaajgore od svega! Zatim naš život postaje opterećen i prepun nekih nametnutih obaveza, dužnosti prema nekome ko to od tebe pasivno "zahteva", a ludiš jer i pored onog jasnog osećaja da grešiš, da ne moraš da imaš nikakvu obavezu, ti ne možeš ništa učiniti povodom toga, jer si kukavica!
Tajna je u skoro spiritualnoj sposobnosti da se toliko jako i potpuno povežeš sa samim sobom, sa svojim unutrašnjim "ja" i da time stekneš dovoljnu mudrost da razumeš glasove u sebi (nemoguće je naravno, ako patiš od šizofrenije) i time sebi olakšao život kako u odnosima sa drugima, tako i sa samim sobom. Bilo bi divno NE biti gluv na svoju intuiciju i na taj način izbeći još veće komplikacije kako u odnosima sa drugima, a tako i samim sobom, što je i najvažnije. Koliko mrzim sebe kada "se ne slušam"! Kako ne podnosim sebe kada činim suprotno do onoga što znam da je ispravno, zašto, zašto, zašto? Čemu toliki kukavičluk? Ustvari, pitanje je: KAKO? KAKO? KAKO?
Znam odgovor, on je tako jasan, glasan i snažan kao intuicija, moja i tvoja: slušanjem i delanjem, odmah i sada. Samo još da pronađem hrabrost i tu sam, stigla sam....a, vi? Kako vama to ide od ruke?

Monday 13 December 2010

Moj san u slikama

Postoji jedna malau kojoj živimoi gde sve miriše naa, imamo idok jeprivilegovan član sa kojim se deca igraju, a zauzvrat nas on verno čuva i juri sav bezopasan za riđom mačkom i kokoškama po dvorištu.

Zajedničko vreme provodimo ugde gledamo dok ja najviše vremena provodim usakoji gleda na

Tamo mesimi
koje jedemo uz topli
U mojoj maloj pišem, sanjarim, čitami pijem staroNapokon sam naučila da i napravila sam ovakve dramatične i dugačkeo kojima već dugo sanjam. Kada je lepo i sunčano vreme dolaze moje prijateljice nadeca se igraju, trče, uživaju, a mi ih hranimoOnda kuvam i pijemo hladno Smejemo se, volimo, živimo, sanjamo...."Dreams are illustrations...from the book your soul is writing about you."
Marsha Norman

Čiča Miča i nije gotova priča, čiča Miča i nije gotov san........

Sunday 12 December 2010

Deda Mraze, Deda Mraze želim....


Pretvaraću se da verujem u Deda Mraza, pretvaraću se da sam malo-veliko, "sebično" dete i napisati listu stvari koje želim da dobijem, vidim, iskusim, osetim u novoj godini:

~ Bojim se da nikada neću postati vegetarijanka, 90% sam sigurna u to, ali onih 10% mi ne daju mira, naročito kada sam videla snimke živinskih i ostalih farmi, uslove u kojima žive i način na koji se hrane te životinje. Isuviše je grozno, odvratno i mučno pričati o tome, neću sada. Volela bih da dobijem knjigu "The Kind Diet: A Simple Guide to Feeling Great, Losing Weight, and Saving the Planet" koju je napisala niko drugi do poznata, preslatka glumica Alicia Silverstone. I sama sam postala svesna u poslednje vreme da je hrana koju jedemo sumnjivog porekla, meso je neukusno, povrće i voće se lako kvare, počela sam da postavaljam sebi neka pitanja, da istražujem, da čitam. Knjiga je preporuka od prijateljice i objašnjava na koji način možemo postepeno u skladu sa našim organizmom uneti promene u ishrani i biti srećniji i zdraviji, a ono što je izgleda za nas žene najvažnije je kako da smanjimo kilažu bez gladovanja uz ukusnu hranu i postignemo čistu kožu i sjajnu kosu. Ako sve to stavimo na stranu, mislim da je krajnje vreme da naučimo da volimo našu planetu, da cenimo plodove koje nam nudi zemlja i da živimo skladno sa prirodom, na način na koji smo mi ljudi odavno zaboravili. Volela bih u novoj godini da to promenim. Jako bih volela.



~ Želim da nastavim sa časovima plesa, naročito sa orijentalnim i sa pisanjem.Ples je promenio moj život, način na koji gledam sebe, kako se prezentujem, kako se osećam. Pomoglo mi je da ponovo pronađem ženstvenost u sebi i prigrlim je sa svim mojim manama i atributima. Pisanje je ugasilo osećaj frustracije i potpuno zadovoljilo moju žeđ za kreativnošću. Našla sam nove prijatelje, zbližila se sa starim. Želim da nastavim da otvaram dušu, da delim svoje priče i razmišljanja sa drugima. ~ "No more perfumes!", ali Deda Mraze, da li može jedna mala, najmanja bočica, eau de parfum, Miss Dior Cherie miriščića...mmmm, voćkast, sladak, jagodičast sa notama karamele.....raaaaaaaaaaj!

Umetnost je naučiti biti zadovoljan i bez tih stvari, jer zaista bez njih se može i nisu ključne za iskrenu, pravcatu sreću. Oduvek sam smatrala je najlepše poklanjati, pokazivati sitne znakove pažnje, iznenaditi i usrećiti druge, ako ste dovoljno lucky, pa imate svog "ličnog Deda Mraza", onda sam sigurna da će vam ova nova godina doneti puno radosti i sitnih iznenađenja.

P.S. Da, naravno da želim i "mir u svetu" i "prestanak gladi", hahahahaha, osećam se kao Sandra Bulok u filmu "Mis tajni agent"!

Saturday 11 December 2010

Kako pojednostaviti život sa decom (i bez njih)


Kao majka, moram da pronađem način da olakšam sebi svoju svakodnevicu. Ne, to nije ni malo sebično. Materinstvo koliko god da je najlepša uloga na svetu, je svakako najzamorniji posao, koji iziskuje našu angažovanost 24 časa dnevno. Za mamu nema "slobodnog dana", nema odmora, to je posao koji traje, neprestano. Često se mama oseća kao da bukvalno zatrpana poslom, počev od onog kućnog, društvenog, pa domaći zadaci, vanškolske aktivnosti i ako je dovoljno dobro organizovana, može naći malo vremena "za svoju dušu", šta god to bilo. Nikada nisam imala pomoć sa decom, nikoga ko me može zameniti makar na par sati, taj luksuz nemam od trenutka kada sam postala majka. Bez obzira na to, zahvalna sam, jer je ta situacija načinila od mene dobrog organizatora i navela me da iskustvom ustanovim načine da pojednostavim život kako meni, tako i mojoj porodici. Neki od ovih koraka se mogu primeniti i na one koji nemaju decu.
Osećam dužnost da to podelim sa drugim mamama u nadi da će im to pomoći kao što su i meni ideje drugih pomogle:


~ Naučite decu da budu samostalna. Ako su deca dovoljno velika dozvolite im da sami rade neke stvari umesto vas: da sipaju sebi mleko i žitarice, da operu svoju jabuku, da se sami kupaju, oblače, peru zube, nameste svoj krevet, skupe igračke. Naravno, živci će vam "igrati" gledajući ih kako se "vuku" i prave greške, ali vremenom će im sve to preći u naviku. Nije loše nagraditi ih, time će ne samo imati motivaciju, već će naučiti da se u životu stiču nagrade i zarada putem rada. Ohrabrivanje i bodrenje je kao vetar ispod njihovih krila. Deca se veoma srećna kada im pokazujemo zahvalnost "za pomoć".


~Napravite svoj kalendar ili jednostavno uzmite papir i napišite na njemu po danima i datumima sve vaše i dečije aktivnost. Zakačite ga na frižider magnetom. Tako ne možete zaboraviti i dovesti sebe u situaciju da "jurite".

~ Stavite prazan, beli papir takođe zakačen magnetom na frižider. Kada se god setite nečega što morate da uradite, kupite, nekoga da pozovete, zapišite ISTOG trenutka kada se setite. S obzirom da se frižider otvara hiljadu puta dnevno, uvek ćete baciti pogled na list papira sa stvarima koje su važne.

~ Kante ili kutije za igračke su spasile moj život! Veoma su praktične. Nabavite više njih i ne budite previše strogi. Kada dođe vreme, sve se igračke "bace" unutra i kuća izgleda relativno sređena. Skupljajte igračke na kraju dana, kada deca prestaju da se igraju. Nema svrhe ludeti zbog loma, jer sa decom nije moguće da bude drugačije. Ako imate nekoga u poseti, imajte na umu da niko nije došao u inspekciju.

~Česta usisavanja, brisanje prašine, vetrenje i slično. Ako ostavljate sve za "veliko čišćenje" vrlo je verovatno da ćete biti toliko zatrpani poslom da nećete znati odakle da počnete. Često čišćenje, gotovo na svakodnevnoj bazi, će vam olakšati život. Naučite decu da sklanjaju za sobom.

~ Jutra mogu da budu prilično haotična, naročito ako se spremate za posao, pa deca za školu ili obdanište. Uveče, pre spavanja, pripremite vašu i njihovu gadrerobu, čak i čarape, pripremite užinu i stavite je u frižider, spakujte knjige, napravite plan šta ćete spremiti za doručak.

~ Rani odlazak na spavanje. Po meni, to je najvažnija stavka. Deca su toliko aktivna da su odmor i dobra, regularna ishrana veoma bitni za njihov razvitak. Budite beskompromisni što se toga tiče. Odredite da deca treba da budu u svojim krevetima pre deset sati uveče, da obuku svoje pidžame, operu zube, nema vrdanja, vi ste "gazda".

~ Smanjite konzumiranje šećera. Okrutno je i po meni, krajnje nepotrebno potpuno izbaciti slatkiše iz ishrane dece. Međutim, preterani unos istog dovodi do naglog porasta šećera u krvi, energija dostiže svoj pik, deca postaju hiperaktivna, nemirna, a onda energija naglo opada što za rezultat ima to da se deca najednom osećaju umorna, razdražljiva, pospana, troma i nervozna. Malo čokolade neće škoditi, ali velike količine komplikuju i vama i njima život. Ko želi razdražljivu i hiperaktivnu decu? Energija im treba, ali ona koja se troši polako, a ne ona koja od njih pravi besna, mala čudovišta: voće, žitarice, parče hleba sa domaćim džemom, orasi, lešnici, sve to će dati vašem detetu potrebnu i dobru energiju.

~ TV i kompjuteri, dokazano je, utiču na razdražljivost dece. Ponekad se čini da je to lako rešenje: stavite ih pored ekrana i makar su mirna i tiha. Međutim, primećujete da putem gledanja agresivnih crtanih filmova i igranja sličnih igrica deca postaju agresivna, gojazna, nervozna, zahtevaju da im kupite ovo ili ono (stalno bombardovanje reklamama), oponašaju ono što vide. Ograničite im gledanje TV-a ili makar strogo kontrolišite šta gledaju. Sat vremena crtanja sa vama, zajedničkog pravljenja kolača, šetnje ili igranja u parkiću će vam pružiti veće nagrade i zadovoljstvo. Ponekad se TV čini kao lako rešenje, ali razmislite, da li je zaista tako?

~ Pojednostavite dečiju garderobu. Znamo koliko su deca aljkava i nepažliva, naročito u školi. Ja pratkikujem da moju kćer oblačim u jednostavne stvari, garderobu bez šliceva i dugmića, oblačim joj jednostave trenerice ili pantalone sa lastižom, patike bez pertli ili čizmice koje se lako navlače i skidaju. "Slojevito" oblačenje je veoma praktično: bluza preko bluze ili džemperića, tako da se može lako skinuti ako je vruće ili obrnuto.

~ Gde god da idete uvek imajte pri sebi nešto za grickanje. Deca, s obzirom na to da veoma brzo troše energiju i da su mnogo aktivnija od nas, vrlo često ogladne. Verovatno ćete reći:"Ma, moje dete nikada nije gladno", ali kada primetite da dete postaje kenjkavo, nervozno ili mu opada koncentracija, to skoro uvek znači da je gladno, mada vam dete to skoro nikada neće reći. Imajte u tašni neku čokoladicu, voće, neke zdrave grickalice (orasi, lešnik, bonžita), sokić i obavezno flašicu vode- hidratacija je od osnovnog značaja za njihovo i naše zdravlje. Ja uvek pri sebi imam i malo pakovanje vlažnih maramica.

~ Sastavite celonedeljni plan menija i ishrane. Razmislite i napišite šta ćete kuvati preko nedelje, sve, od doručka do večere, za svaki dan u nedelji. Na osnovu toga napravite listu po kojoj će te kupovati namirnice, po mogućstvu jednom do dva puta nedeljno. Kuvajte jela koja se mogu podgrejati i čuvati u fružideru: supe, čorbe, paprikaši i slično.

~ Kupujte "na veliko", znači, ako je moguće, kupujte ekonomska pakovanja deterdženata, sapuna, brašna, šećera, ulja, pirinča, makarona, kuhinjskog i WC-papira, svega onoga što se najviše troši u kući. Ko ima vremena da sa decom, poslom i obavezama da svaki čas trči u prodavnicu za svakojake potrepštine? To isto važi i za školski materijal: nakupujte sveske, gumice, olovke, bojice, flomastere. Deca u školi gube svoje stvari, a vremena za jurnjavu do knjižare možda nećete imati. Ovako, pravljenjem "zaliha" olakšavate svoj život, zar ne? Dva puta nedeljno nakupujem voće i povrće koje se u našoj kući jako "troše". Nagomilavanje i kupovanje svežih namirnica "na veliko" umanjuje njihovu vrednost i gube na svežini.

~ Ne ostavljajte sve obaveze za vikend, naročito za nedelju: kupanje neka bude subotom umesto nedeljom uveče pred školu (u toku radne nedelje obavezna su tuširanja u zavisnoti od aktivnosti i godišnjeg doba), deo domaćeg zadatka za ponedeljak može se uraditi subotom, a ostalo već sledećeg dana. Svako nagomilavanje obaveza čini vas i vašu decu nervoznim.

~ Naučite da kažete "ne", da odbijete pozive na druženje ili da smanjite broj društvenih obaveza koje nisu od posebnog značaja. Ako ste umorni, sasvim je u redu da želite da provedete vreme odmarajući, niko vam neće zameriti ako biste radije proveli popodne ili veče sami sa porodicom ili radeći nešto što vas relaksira. Ako vam neko zaista zameri i ne razume, onda to nije vaš problem.

~ Radite nešto kreativno sa decom, slušajte muziku, pravite kolače, bilo šta, uložite vaše zajedničko vreme u kreiranje, a ne trošenje. Kako će to pojednostaviti vaš život? Deca će biti srećnija, zdravija i na ekonomičan način će te se zabavljati i biti bliži kao porodica.

~ Izbacite stvari koje vam ne trebaju, ne koriste i koje ne nosite. Papire, novine, plastiku i sve ono što se nakupilo i ne služi vam ničemu spakujte i bacite u kontejnere za reciklažu. Staru garderobu dajte ili ostavite negde gde ih neko može uzeti. Do sada mi se nije desilo da prođe sat vremena, a da garderoba još uvek stoji tamo gde sam je ostavila. Uvek postoji neko kome je preko potrebna, a vi ćete imati više mesta u kući, bićete manje nervozni i samim tim, vaš život će biti jednostavniji.

~ Opustite se. Niko nije savršen i niko to od vas ne očekuje. Ako nešto ne stignete da uradite, nije kraj sveta. Uostalom, cilj je pojednostaviti život, a uglavnom smo mi sami ti koji ga komplikujemo velikim očekivanjima i nerealnim prohtevima.

~ Grlite vašu decu, ljubite ih, mazite, lepo vaspitavajte. Kako to? Zašto? Eto tako, samo zato što je lepo!

Monday 6 December 2010

Terapija....mešenjem hleba

Već nekoliko godina sam ubeđena u terapeutska svojstva i blagotvorno dejstvo prostog, domaćinskog, pomalo mukotrpnog mešenja hleba. Nazovite me ludom, ali deluje. Primetila sam da u određenim trenutcima moje svakodnevice, kada nivo stresa i nervoze dostiže svoj pik, vrlo često, iz čista mira, rešim da umesim i ispečem svoju veknu. Takođe, momente ekstatične sreće i zaljubljenosti u život često proslavim na isti način. Na početku nisam bila svesna tog šablona, ali vremenom mi je sinulo da je to jedan od načina na koji se suočavam sa stresom. Od tada sam ubeđena da treba da se napravi jedna od onih "radionica" gde bi nervozni, depresivni, anksiozni ljudi dolazili na terapiju pravljenja hleba. Ako može da koriste slikanje ili muzika zašto ne i to?
Ne postoji proces koji je toliko smešno zadovoljavajući kao osećaj testa pod rukama i njegovo narastanje, menjanje i oblikovanje. Iako oduzima prilično dosta vremena, naročito zbog čekanja da kvasac deluje, pa mešenje, narastanje jednom, pa drugi put, a zatim pečenje, na kraju vam ostaje beskrajno zadovljstvo što ste stvorili nešto od običnog brašna i vode, uložili pravi pravcati trud i što ste u mogućnosti da uživate u mirisu blago karamelisanog brašna na korici vašeg tek ispečenog hleba.

Mnoge žene izbegavaju da mese svoj hleb misleći da je to veoma težak proces. To je velika zabluda i verujte mi, nema ničeg lakšeg na ovome svetu. Svakako je "glupo" ulaziti u tu proceduru od momenta kada na sve strane postoje pekare sa fantastičnim izborom i sve to- relativno jeftino, rekli bi ste. Veoma su popularne i mašine za pravljenje istog; sve što treba uraditi je ubaciti sastojke i mašina radi sve za vas.Električne rerne nažalost ne omogućavaju da se postigne ona tanka hrskava korica koju ima hleb iz pekare, ali niko nije rekao da treba dostignuti savršenstvo. Svaki hleb napravljen sa ljubavlju je ukusan bez obzira na njegovu estetsku nesavršenost.
Po meni nema ničeg lepšeg od toga kada kuća zamiriše na brašno i kvasac. Obožavam kada sva umazana u brašno, zadovoljno izvadim iz rerne rumeni hleb, crvena u obrazima od naleta vrelog vazduha iz pećnice,otkinem parčence i onako vruć ga premažem puterom, a korica krcka pod mojim zubima...i onda sam mirna, zadovoljna i nestrpljiva da ga stavim na porodičnu trpezu i čekam uzdahe i reči hvale. "Ovo ti je najbolji hleb do sada!", "Moraš da otvoriš pekaru", aaaaaaah i ja letim u nebo! Ne, nije u pitanju sujeta niti potreba da budem hvaljena, suština je mnogo dublja, koliko god nekome ideja da mešenje hleba može da ima dublji i smisaoniji značaj izgleda smešna.

Pomislite na to koliko topline se unosi u jedan dom kada kroz njega lebde mirisi nečega toliko jednostavnog, nečega što nam je toliko potrebno, nečega toliko...nasušnog... Zamislite testo u vašim rukama i gotovo meditacijski karakter toga što radite; to umiruje, ohrabruje, koncetrisani ste na to kako se ono menja,postaje glatko i raste usled vašeg ulaganja truda. Sećam se da je moja majka, kada god bi nešto mesila bilo pogaču ili hleb, imala neki blažen i smiren izraz lica.
Tu je i istorijska stavka, neka vrsta vraćanja u prošlost, u vreme kada su naše prabake to svakodnevo radile, zatrpane drugim poslovima, vredne, strpljive i namučene.
Ima nečeg rustičnog u tome, starinskog, seoskog, kao da život dobija novu dimenziju, skoro biblijsku; ona dok mesi hleb postaje prava, iskonska žena koja u očima muža i dece raste kao i testo pod njenim rukama, ona ja blagoslovena i hvaljena. Čak i ako u vama postoji odsustvo takvog osećanja, to ne isključuje činjenicu da zaista, mešenje hleba jeste terapeutski posao koji pruža, pored velikog truda, isto tako veliko zadovoljstvo, kako za nepce, tako i za dušu.



photo credit ♥anna

Friday 3 December 2010

Decembar miriše


Volim decembar. Volim sneg, hladnoću,ukrašene izloge, ulice pune svetla, predprazničnu groznicu. Ovo su dani kada žalim što ne živim u većem gradu gde su
lepote ovog perioda deset puta veće, sjajnije i glasnije. Uživam da gledam užurbane dame sa kesama punim novogodišnje garderobe, poklona, cipela sa vrtoglavim štiklama,šljokica i raznih đinđuva. Uvek me je istovremeno čudila i opčinjavala da grozničavost i neka vrste panike kao da je to jedina i poslednja prilika da potroše novac i obuku svoju blještavu toaletu, nameste frizuru i da se kao okićena jelke ponosno šepure, a posle par pića vesele,pevaju i igraju kao da je blizu kraj sveta, na toj famoznoj novogodišnjoj noći. Oduvek sam bila posmatrač, a skoro nikada deo tog lepog ludila. Verovatno je za to kriva moja večita težnja i potreba da izbegnem gužvu, haos i buku. To me, kao ništa drugo na ovom svetu, zamara i iscrpljuje. Ipak, svetlost, prazničnost, to neonsko i šljašteće preterivanje me čini da se osećam kao malo dete, upijam atmosferu i vibracije drugih ljudi, bez obzira na to što su mi priprema za ludu novogodišnju noć i predpraznični shopping strane. Kad bolje razmislim, ja nikada nisam nosila toaletu, šljokice niti blještavu haljinu. Hm, možda bi to bilo čak i lepo. Mene decembar asocira na nešto sasvim drugo, u meni budi drugačije emocije, uspomene i žudnje. Moj decembar miriše na:


♥ mandarine, pomorandže, suve šljive i smokve.


♥ kuvano vino zamirisano cimetom i karanfilićem.


♥ Angel parfem koji miriše na šećer=detinjstvo=praznike uz slatkiše koje bi moj otac donosio sa putovanja.

melomakarona, grčki medenjaci posuti cimetom i orasima, koji su obavezni u svakoj kući pred Božić i Novu Godinu u Grčkoj.

♥ ukrašavanje jelke krhkim ukrasima i belim svetiljkama.

♥ čisto, toplo ćebe, ušuškanost i udobnost doma po hladnom vremenu.

♥ to kada mi moj dragi čisti još uvek vrući pečeni kesten i hrani me njime.

♥ vrelu šolju kakao napitka sa krckavim dvopekom.

♥ sladunjave, američke vesele,praznične pesme i naš "blesavi" ples po kući.

♥Hallmark-ove božićne filmove i crtaće sa istom temom.

♥ žudnju za okupljanjem sa dragim ljudima.
.
.
.
setu što sam tako daleko od svih njih......

U vezi sa ovim poslednjim, moram da spomenem i zašto ta seta postoji. Sećam se nekadašnjih priprema za slavu Svetog Nikole koje su počinjale danima pre same slave i to naročito sa pravljenjem kolača: seckanje, mlevenje keksa i oraha, topljena čokolada, margarin umućen sa prah šećerom, seckani, raznobojni dragulji od žele bombonica, snežni kokos, svuda posut kakao prah, mirisi, boje, očekivanja, nervoza, uzbuđenje. Pa, onda miris pržene ribe koji bi se "vukao" danima po kući, mešenje slavskog kolača, pasulj koji bi se kuvao satima dok se ne raspadne. I onda konačno, ono najlepše i najvažnije: okupljanje familije, vruća rakija koja greje smrznuta grla i stomake, graja, smeh, zdravice i nada da ćemo se sledeće godine ponovo u zdravlju okupiti i slaviti našeg Sveca. I kada sve to prođe, najviše sam volela to što te taj prelep osećaj prazničnosti još uvek drži zbog toga što slede još okupljanja, slavlja i zajedničkih uživanja...dolazi nam Božić.
Decembar, uprkos padu temperature, bez obzira na to što označava kraj nečega, meni lično pruža nadu i razlog da odugovlačim sa odlukama i obećanjima, "jer bliži se 1. januar, nova godina, pravo vreme da se obećanja, rezolucije i odluke počnu da sprovode u delo"....i tako, lažem ja sebe...svakog decembra...iz godine u godinu....

photo Limon y Sal

Thursday 2 December 2010

Zašto post?


Primetila sam da ljudi negativno, gotovo blago agresivno uz namršten izraz lica reaguju na reči "Bog", "Crkva", "pravoslavlje", dok su im neki "egzotičniji" izrazi kao što su: "joga", "Buda", "kabala" i slično daleko prihvatljiviji, čak su i oličenje nečeg što je "moderno", "cool" i "in". Pravoslavlje u sebe uključuje mnoga odricanja i "pravila" koja se baziraju na napuštanju ovozemljskog ili materijalnog i posvećivanju duhovnom, apsolutnom predanošću Bogu, životu uz Crkvu. Pravoslavni život treba da bude (to ne znači da možemo svi reći da živimo tim životom) prepun vrlina, žrtve, praštanja, posta, molitve, čestog pričešćivanja. Bez toga, daleko smo od Boga. Naravno, taj način života nije ni malo egzotičan niti cool, samim tim, nama je sve ono što traži borbu, trud, poštovanje načela i žrtvu veoma neprivlačno, upravo zbog toga što je... teško.


Božićni post je jedna, u moru drugih, od najmanjih žrtava koju može jedan pravoslavni čovek da učini. Uzimajući u obzir delikatnost teme i način na koji reaguju pojedini ljudi, neću ulaziti u religijska pitanja, već pokušati ukratko objasniti zašto je meni post važan. Naravno, uzaludno je postiti telom ako dušom uveliko grešimo. Post je vreme kada se mogu rešiti neke razmirice, svađe, vreme je da se kaže "izvini", da se oprosti i zaboravi. Post podrazumeva uzdržavanje od ogovaranja, ljutnje, kontrolisanje nerava, pomoganje nemoćnima. U idealnom slučaju to su ciljevi kojima treba da stremi čovek svaki dan, ne samo za vreme posta, jer onda zaista, zar to nije malo licemerno? Zar ne liči na predstavu? Uzdržavanje od "masne" hrane u vreme posta je mnogo više od onoga što se misli. To je pravo jačanje karaktera, čišćenje organizma od "otrova", način da dokažemo sebi da nije jelo jače od nas, da smo mnogo više od konzumenata hrane i pića. To je prilika da se naučimo skromnosti, da shvatimo da nam u životu treba mnogo manje nego što smo navikli i naravno, da postoje mnogi koji nisu tako privilegovani kao mi. Post je način da se čovekove misli skrenu sa ovozemljaskih uživanja i usmere ka višim težnjama.


Koliko uspevam(o) u tome? E, to je sasvim druga priča i u njoj se vrlo često osećam kao licemer, slabić, jer bez obzira na post, moje misli lete ka novim cipelama i farbi za kosu, u stalnom sam iskušenju da se prepustim u velikoj meri posnim poslasticama punim meda i oraha (toliko o uzdržavanju), ljutim se i nerviram, nestrpljiva sam i mrzovoljna. Bilo bi lepo da je neko stalno pored mene i da me klepne po ruci svaki put kada gurnem ruku u kutiju sa medenjacima. Lako bi bilo kada bi mi neko čitao misli i skretao ih sa lošeg puta, ispravljao ih, umirivao oluje i gromove u meni. Ne, to moram biti ja. Zato je teško. Zato nije cool, nije ni privlačno niti posebno zabavno, to znam. Međutim, sam pokušaj, pad, ustajanje, jačanje, samokontrola,odricanje, sve su to stvari koje moramo danas naučiti, jer ko zna, možda će doći vreme kada će nam one zaista zatrebati. Do tada, pitam vas: ko je jači, vi ili hrana?



Tuesday 30 November 2010

Šta je to sloboda?


Sloboda nije finansijska nezavisnost, nepoštovanje pravila i načela, neslušanje pametnijih i mudrijih. Sloboda ne živi u stvarima, niti u posedovanju istih, ona ne zavisi od toga gde živimo. Sloboda je stanje duha i svesti, ona je u nama i u tu je treba tražiti. Slobodni su oni:

~koji nemaju velika očekivanja.

~koji su zadovoljni neophodnim stvarima.

~koji su imuni na konzumizam.

~koji su pronašli Boga u sebi ili neku drugu vrstu
duševnog mira...

~koji pružaju, a ne uzimaju.

~koji ne robuju svome izgledu, već su priglili sebe i neguju lepotu duše.

~koji govore istinu.

~koji nose probleme drugih na svojim leđima i ne opterećuju druge svojim.

~koji znaju da se materijalno može pretvoriti u prah, ali dobro i plemenito delo ostaje u srcima drugih zauvek.

~koji ne mrze.



~ koji ne ogovaraju, klevetaju i kritikuju druge.

~koji ne traže lepotu u veštačkim tvorevinama, već u zalasku Sunca, u muzici dečijeg smeha, u igri lišća na vetru....

~koji imaju svoj stil bez obzira na trendove.


~ koji ne prate iste.

~ koji će, ako im se prohte, plesati na kiši ili skočiti u fontanu.


~koji se ne plaše da plaču niti da se smeju.

~koji su vođeni jednim, jedinim motivom kroz život:" Ja volim", a ne "Ja želim".


~koji uživaju u malim stvarima.

~koji su umereni.


~koji ne osećaju potrebu da imitiraju druge.

~ koji znaju ko su i ne izvinjavaju se zbog svojih shvatanja, verovanja i ukusa.

~koji vole životinje, prirodu i ljude.

~koji znaju za granicu, poštuju pravila, imaju moral bez obzira na kontradiktornost svega toga sa terminom sloboda. Samo slobodan čovek nikada ne oseća potrebu da krši pravila ili da se ponaša nemoralno, jer on ne robuje strastima.

~koji kažu:"Da, pogrešio sam".

~koji znaju da čuju i prihvate tuđe mišljenje.

~koji su tolerantni.

~koji su našli i više ne tragaju...
.
.
.
.

When,oh, when will I be free?


photo credit
janeheller

Monday 29 November 2010

Zahvalna

Sinoć, onako umorna i slomljena, sigurna da će me "uhvatiti" neki grip, provedoh veče na kauču nakon ludog dana i trpanja dece u krevet. Umotana u mekano ćebe počeh da menjam kanale:" Jel 'ima nešto dobro da se gleda?", pitao me je muž, "Ma, jok, sve same gluposti", bezvoljno i nezainteresovano kuckajući po daljinskom odgovorih. "Ej, ima "Becoming Jane", odjednom mi se ozari lice, "ali, to je malo "ženskast" film", rekoh strepeći da mi ne kaže da promenim kanal i nađem nešto drugo. "Nema veze, ostavi". Juhuuuuuuuuu!
Da ne bih prepričavala film, samo ću reći da je to priča, pomalo romantizovana i modifikovana, o životu književnice Džejn Ostin pre njenog sticanja slave i priznanja kao pisca.
Pored toga što sam se "ubila" od plakanja, film i život talentovane Džejn Ostin su me naterali na razmišljanje i probudili u meni osećaj zahvalnosti.
Zahvalna sam što nam današnja vremena bez obzira na sve zamke; vladanje nemorala, ružnoću i neskromnost, nama ženama pružaju mogućnost izbora kao što je između ostalog i brak iz ljubavi. Pitam se koliko mora da je bilo strašno deliti život sa nekim koga ne voliš ili još gore, biti primoran zbog nedostatka novca ili dužnosti prema porodici, žrtvovati ljubav prema nekome.
Samo razmislite kolika količina slobode nam se danas daje, a najveća od svih je biti sa nekim koga voliš. Ne zamerite mojoj romantičnosti, jer znam da ove reči vi tako tumačite, ali zaista, ja ovde govorim o jednom od najvećih ljudskih prava- pravo na ljubav. Čini mi se da se to pravo danas uzima zdravo za gotovo. Jadna Džejn Ostin se sigurno okreće u svom grobu dok "gleda" naše neumeće da ga iskoristimo i našu nezahvalnost što ga imamo.

Film je čak i mogu supruga naterao da čačka po internetu i traži istorijske podatke o Džejn Ostin i njenoj nesrećnoj ljubavi. Poražavajuća činjenica je da su žene nekada potpuno zavisile ako ne od oca, onda od toga kako će se udati. Hoće li muškarac koji će je zaprositi imati dovoljna primanja da izdržava i njenu porodicu? Retko koja je imala obrazovanje i negovan talenat za neku vrstu zanata i posla koji bi joj omogućili nezavisnost. Poražavajuće je bilo i to što je život čak i muškaraca bio u rukama onih koji su im pružali materijalnu pomoć. Često su zbog plemenitog osećanja dužnosti morali da se odriču svojih ljubavi, a ponekad su to činili zbog ....preživljavanja. Znači, nije samo devojačka sreća bila u rukama drugih, već i momačka. Džej Ostin nakon svog nesrećnog iskustva u ljubavi je obećala sebi da će pisati knjige u kojima će njeni likovi prolaziti kroz velike prepreke, nezamislive probleme, ali uvek će im na kraju pružiti ono o čemu su sanjali, pa i više- srećan kraj. Romantično gledanje na njena dela je verovanje u laž. Tadašnja realnost je bila veoma drugačija. Čitav kult je napravljen od njenog dela, devojke i žene širom sveta uzdišu sa gospodinom Darsijem čekajući jednog takvog plemenitog i požrtvovanog gospodina da uđe u njihov život. Njegove reči, koje su zapravo reči književnice i njen način da opiše i dočara savršenog džentlmena, su postale nekakva ženska mantra, razlog za sanjarenje i često razočarenje kada se ne naiđe na muškarca sličnih vrlina.

"In vain have I struggled. It will not do. My feelings will not be repressed. You must allow me to tell you how ardently I admire and love you.'' (Pride and Prejudice, Chapter 34)

I ja sama volim njena dela koja se trebaju čitati upravo na jeziku na kome su napisana, u suprotnom, gube na lepoti. Na njenom stilu, načinu izražavanja, igru reči, intuiciji i poznavanju ljudske prirode bi joj mogle zavideti skoro sve današnje književnice. Ona je kitila stvarnost, ulepšavala nemoguće teške situacije koje su danas veoma retke, barem u našoj kulturi. Žene pre nas su se borile za ono što imamo danas, a to je izbor, pravo da odlučujemo same o tome kako i sa kim ćemo provesti život. Uzdizanje nekih prošlih vremena mi nije jasno. Zar se putem romantičnih knjiga može suditi o prošlosti? Zar se na osnovu njih treba priželjkivati povratak tih vremena? Jedno je sigurno, ono što bih volela da se "vrati" iz tih vremena je osećaj za pristojnost i dužnost, skromnost, čednost i mera, ali sve ostalo neka ostane tamo gde jeste. Zadržavam svoje pravo, pravo na ljubav, zahvalna sam na njemu.

Sunday 28 November 2010

Ne tako "detinjaste" stvari.....4.deo

Dok su druge devojčice volele Lepu Brenu, ja sam sanjala da igram sa Fred Asterom na mesečini u lepršavoj haljini, na balkonu neke od Rokafelerovih zgrada, ja, zvezda na raskošnoj zabavi, sa pokretima lakim ka perce u zagrljaju romantičnog Freda.....obraz uz obraz....evo, upravo sada dok gledam njihov ples igraju mi leptiri u stomaku....

Obožavala sam Ginger Rogers, htela sam njene haljine, život njenih likova, apsolutnu romansu, vragolast pogled i lakoću pokreta....
"Noćas sam sanjala da sam ponovo bila u Menderliju.....", opčinjena ogromnom kućom mračne prošlosti na liticama iznad mora i tajanstvenom damom koja je opsedala umove svih u Menderliju, sanjala sam o palati koja gleda na divlji okean, ogromnom ogledalu i stočićem prepunom kremama, parfemima, češljevima i ukrasima, poput onih koje je imala ona....Rebeka...ovo mi je omiljena scena...nova gospođa Winter, skromna, gonjena duhom prošlosti obavijene velom misterije, prvi put ulazi u sobu njene glamurozne prethodnice.....prelepo....

Još od tada želim da imam svoj vanity stočić, iako sam žena koja provodi minimalno vremena ispred ogledala....ipak, jedan, pun staklenih bočica parfema, kutija za nakit, ukrasnih češljeva, pudera i mirisnih kremica, mi ne bi smetao, možda bi me podsetio na to da odvojim malo vremena i budem "površna"....

Lilian GishJean Harlow, "Dinner at eight"Greta Garbo

Saturday 27 November 2010

Detinjaste stvari....3.deo

Kao što rekoh, slike iz detinjstva nas proganjaju ili ih čuvamo u srcu dok odrastamo. Ono što smo doživljavali, gledali, slušali i voleli nas oblikuje kao ljude, ofarmljava naš ukus, želje i snove.
I ovaj post će biti prepun pokretnim slikama, muzikom, a manje rečima. Te iste note i sada volim da čujem, te iste slike su od mene učinile beznadežnog romantika.
Mislim da se moja generacija može pohvaliti činjenicom da su smo umesto "Farme" i "Velikog Brata" na TV-u mogli, kao deca, na školskom programu, a naročito sam volela zimski program za vreme raspusta,da gledamo snimak neke baletske predstave, opere, najlepše filmove, fenomenalne dokumentarce. Sećam se sebe, na zimskom raspustu u kući moje tetke koja bi nešto uvek lepo kuvala u kuhinji i stalno mi tepala, napolju bi vitlao sneg, u ogromnoj fotelji kako sedim sa ćebetom preko nogu i gledam "Krcka Oraščića". U ovo doba godine, kada se bliži zima, budi mi se sećanje na snegove i ledom okovane prozore, na zvuke "Plesa cveća", na "Vilinski ples", na spremanje posnih kolača, na orahe i suve šljive, na moje čizmice koje bukvalno stoje u rerni pećke na drva da bi se zagrejale, na tetkino slatko od višanja na hlebu sa margarinom i toplo mleko,sve to popraćeno najlepšim notama božanstvenog porekla, jer takva lepota ne može biti sa ovoga sveta....

Raskošni prizori, baršunasti kostimi, svetlost, radostni polet melodije, čaše šampanjaca u visoko podignutoj ruci, čipka, svila, mekoća...u glavi romantične devojčice ostaju zauvek. Valjda zato i dan danas volim svečano osvetljenje, blistavost takvih događaja, vesele, praznične pesme, slavlja svake vrste, dobru hranu, lepo piće, ljude za stolom punim đakonijama, sjaj. Neke druge okolnosti, zrelost, uticaj vere učinili su da su te želje sada namerno skromnije, uz saznanje da čulstvo ne treba da bude jače od mere, da su važniji ljudski odnosi, da svetlost i raskoš treba da živi u našim srcima i sposobnosti da pružamo. Ipak, devojčica u meni i dalje živi; voli blistavost, bajkovitost i glamur koje pokušava da unese, sa merom, u svakodnevi život.

foto The artist by PhatPuppy

Friday 26 November 2010

Detinjaste stvari....2.deo


Ipak, na moju radost je akcija zamene profil slika sa slikama omiljenih crtanih likova iz detinjstva zaživela. U prethodnom postu sam izrazila duboku zabrinutost i razočarenje, jer mi se činilo da se ljudi ne odazivaju na taj apel, ali pogrešila sam. Bez obzira na taj nevini i pozitivni apel kruže priče o Diznijevoj pretnji facebook-u tužbom. Zgrožena sam, ali nećemo sada o tome....

Ne znam za vas, ali prateći blogove, svet filma, mode, muzike, stičem utisak da je trend okretanju prošlosti, a naročito detinjstvu sve učestaliji i sveprisutniji. Da li je to opsednutost mladošću, želja da se pobedi smrt ili da se probude nevinija i čistija osećanja? Ne bih znala da odgovorim na to. Lično, stalno razmišljam o prošlosti, sećam se detinjstva, sada kada sam majka, mnogo intenzivnije, uglavnom žaleći za vremenima koja moja deca neće videti i stvarima koje nikada neće doživeti, ipak, trudim se, svaki dan, da im unesem što više čarolije, muzike i sreće u život. Bitno mi je da se toga sećaju i da sa tim uspomenama idu kroz život.

Ovaj post će biti više neko vizuelno putovanje u moje detinjstvo, manje reči, više slika, manje filozofiranja, više lepote, pokušaj da objasnim iz čega je proistekao moj današnji ukus, zašto je moj osećaj za estetiku takav kakav je, šta me je oblikovalo kao osobu? Veliku ulogu igraju slike iz prošlosti, uz šta smo odrastali, šta smo voleli kao mali,u čemu smo uživali. Vidim po sebi, da se malo toga od tada promenilo, duboko i u suštini.

Dugo već sam imala neke slike u glavi. Znam zvuči kao da vam se obraća neka šizofrenična osoba, ali čekajte da objasnim. Često bih uhvatila sebe da zamišljam prelepe zelene livade, puteljke, male, uredne kućice sa belom ogradom okružene drvećem i cvećem. Osećala bih kao da sam ih već negde videla. U tim slikama bi se javljala i plava devojčica, sa belim kamenom u ruci koja se igra, trčkara, uvek nekako zamišljena, neobična, mirna u svom začaranom svetu. To je trajalo godinama. Naravno, to su kratki, veoma kratki trenutci u pauzama između obaveza, momenti kada pomalo zalutam u mislima. Možda to moj um pronalazi u tim kratkotrajnim slikama odmor, beg od stvarnosti, način da se na trenutak regeneriše mozak i da telo napuni baterije. Onda, jednog dana, mi je sinulo kao grom iz vedra neba! Jasna slika devojčice sa kamenom u ruci mi se ponovo javila u mislima i posle duge potrage nađoh ovo:

Neverovatno je koliko mi je ta slika ostala duboko usađena u sećanje. Javljala bi se na momente, kao neka nejasna uspomena, nešto što sam možda sanjala ili nešto što sam negde videla. Da li se neko seća ove švedske mini-sirije? Zove se "Den vita stenen" ili "Beli kamen".



Krenule su da mi naviru uspomene na detinjstvo ispunjeno snovima o mom belom kamenu, o jednostavnom životu u prirodi među zelenilom, o avanturama sa društvom po šumarcima i kupanju u reci, o bežanju sa cirkusom koji bi došao u grad, a san o maloj kućici okruženom cvećem i belom ogradom živi i danas u meni. Živi i caruje, čeka svoje ostvarenje....



foto 1 "Kuća u Švedskoj" sa flickr
foto 2 "Kuća u Švedskoj" sa flickr

Thursday 18 November 2010

"Detinjaste" stvari.....prvi deo


Pre nekoliko dana kružio je status po facebook zajednici koji predlaže da svi umesto profil slike stavimo sliku omiljenog lika crtanog filma iz detinjstva. Cilj je da se desi prava invazija uspomena iz detinjstva. Po meni, divna ideja, to preplavljenje detinjarijama, uspomenama, bezbrižnošću. Imam utisak da se malo njih odazvalo tom pozivu, od mojih prijatelja na facebook-u, samo nas pet. Neću ulaziti u to koji su razlozi, neko smatra da je to glupo, neko nema vremena, nije ni bitno. Ono što me je posebno navelo na pisanje ovog posta je činjenica da sam neko vreme, pre ove ideje sa crtanim likovima, razmišljala o stvarima koje sam volela kao mala.....Setih se kako mi nikada nije bilo dosadno, uvek sam pronalazila način da se zabavim, a Bogu hvala, ta osobina me i danas danas"drži". Setih se sitnica i krupnica u kojima sam uživala i koje su oblikovale mene u ovu ženu kakva sam sada. Postovi će biti iz nekoliko delova, s obzirom na to da sam kao mala volela puno stvari istovremeno, a ovim želim neke od vas podsetiti na detinjstvo, osvežiti možda neka vaša sećanja, inspirisati vas da podelite nešto od toga sa vašom decom ili jednostavno da namamim i najmanji osmeh na vašim licima.

~ Diznijevi filmovi~

Detinjstvo sam provela ne samo gledajući ih (kada god bi ih prikazivali na TV-u ili bioskopu), već i slušajući audio kasete istih. Imala sam ih sve: "Uspavanu Lepoticu", "Alisu u zemlju čuda", "Pinokio", "Snežana i sedam patuljaka", itd. Satima i satima sam ih slušala, toliko da sam naučila napamet dijaloge i pesme, i naravno, istovremeno učila da čitam engleski. U mojoj glavi se razvijao svet mašte, magije, borbe između dobra i zla, beskrajno srećna nad svojim kasetofonom, pevušila sam pesmice, glumila, pretvarala se, plesala. Sećam se da sam dugo, veoma dugo priželjkivala da pronađem negde čarobni štapić i ostvarujem svima želje...a najpre, naravno svoje(kao što znate, decu u ranom uzrastu karakteriše čista sebičnost)!Posledica svega toga je moj nepopravljiv romantični duh sanjalice, neverovatna sposobnost bega u svet mašte i duboka vera u ljubav i princa na belom konju. Preterana romantičnost, rekli bi neki, i nije neka pozitivna osobina, može takvim dušama teško pasti okrutna i teška stvarnost, ali verujte mi, bez tog osećaja ne bih mogla da prevaziđem veoma teške trenutke i situacije kroz koje sam prošla,a da pri tom ne izgubim osećaj za stvarnost. Ovi crtaći su od mene učinili osobu koja uvek pokušava u malim stvarima da vidi lepotu magičnih proporcija, da u svakodnevim stvarima unese bajkovitost i čaroliju, a kada je život naporan, težak, nepravedan, da verujem da će biti bolje.
Moja ljubav prema šumama, puteljcima i kolibama potiče upravo iz "Uspavane lepotice". Pesmica koju pevušim i dan-danas "Once upon a dream" bazirana na kompoziciji Čajkovskogaje je po meni jedna od najlepših melodija ikada, pravi simbol svega nepovratno romantičnog, poletnog, čistog i lepog.

"Poznajem te, igrala sam valcer sa tobom nekada davno u mom snu, poznajem te, bljesak u tvom oku, čini mi se tako poznatim. Da, znam da su vizije retko onakve kakve se čine, ali ako te poznajem, onda takođe znam šta ćeš učiniti- odmah ćeš me zavoleti, onako kako si me zavoleo, nekada davno, u mom snu....." Sa tom verom u srcu, tim rečima, išla sam kroz život, čekajući ljubav.
Davno, još kao studentkinja, moja drugarica A. mi je pisala (bila sam tada u Francuskoj) i otvorila dušu o tome kako duboko pati zbog neuzvraćene ljubavi. U mom pismu njoj, stajale su reči slične stihovima u pesmi iz "Uspavane lepotice": znaćeš kada upoznaš onog pravog, znaćeš kada mu pogledaš u oči, kada pričate, zavoleće te takvu kakva jesi, ništa neće zahtevati, ljubav vaša neće biti teška, bolna, naporna, biće onakva kakva treba da bude....ljubav. Ja i ona, dve romantične duše su se razumele, nekoliko godina kasnije upoznala je princa, setila se mene i mojeg pisma...
Cinici, ogorčeni, "realisti" neka se natušteno mršte ako žele, ali ja preporučujem da ispune srce voljom, osećajem za avanturu, zahvalnošću i radoznalošću.... čuda se mogu dogoditi, kao onda, nekada davno, kada smo bili.....deca.

LinkWithin

Related Posts with Thumbnails