Tuesday 28 September 2010

Brzina, vreme i život



Nikada nisam volela brzinu: brzu vožnju, brze veze, brzu hranu. Od brzine predmeti oko mene nisu jasni, gube se u čudnoj zamagljenosti. Od nje mi se vrti u glavi, bude mi muka i stvara mi nervozu.

Moja starija kćer je krenula u prvu razred. Škola je nekih desetak minuta hodanja udaljena od naše kuće. Prva nedelja je bila prilično haotična: dani su ovde, na jugu Grčke, još uvek bili vreli, imali smo goste u kući i ja sam konstantno bila pod stresom zbog obaveza, onih sitnih i onih malo većih. Kao rezultat toga te prve nedelje sam veoma loše spavala, što je značajno uticalo na moje nerve. Druga nedelja je već bila mnogo opuštenija, organizovanija, mirnija. Sunce je slabije peklo, pa je odlazak do škole bio prijatniji. Smatrala sam da je sada, kada je vreme još uvek pitomo, smešno paliti auto za tako malu razdaljinu. Umesto toga, ustajale smo 15 minuta ranije, na miru bih skuvala svoju kafu (prva stvar koju uradim), stavila mleko da se podgreje za decu, spremila doručak i spakovala užinu. Knjige su prethodne večeri spakovane, garderoba izabrana i uredno složena na stolici.

Do škole idemo putem kojim nema automobila, put je duži, ali lepši: usput pozdravimo psa koji se izležava na pragu bele kuće, bakicu koja mete svoje tanano dvorište, divimo se lepoj terasi i cveću, pričamo razigrano i smejemo se. "Mama, sviđa mi se kada idemo pešaka u školu", kaže mi moja devojčica. "Eto, to ti je kao jutarnja gimnastika", zadovoljno joj odgovaram. Približavajući se školi, naše blaženstvo i jutarnje druženje najednom krene da ometa užasna buka od automobila koji frantično trube i nervozno traže mesto za parking. Digla se strašna prašina, ali jasno vidim namrštena i nervozna lica roditelja, tu i tamo neko ljutito vikne i po izlasku iz auta požurkuje zbunjene i sanjive čovečuljke. Tu se rastajemo, ljubim je po glavi i malena trči sa preteškom torbom na leđima da bi stigla na jutarnju molitvu za dobar i uspešan dan.

Jedna stvar mi bode oči, nešto što sam obećala sebi da nikada neću raditi- ni jedan roditelj (od onih koje sam ja videla) nije odvojio par sekundi da se sagne i poljubi svoje dete i poželi mu dobar dan. Srce mi se steže i sasvim svesno, upućujem pogled pun osude roditeljima. Niko nije ni primetio. Niko nije obratio pažnju na mene sa kolicima kako razočarano i tužno posmatram stvari oko sebe, niko ne staje da pogleda, jer svi žure svojim automobilima, tipkaju po mobilnim telefonima i već su mislima negde drugde. O, ne, ne smatram te ljude lošim roditeljima. To su ljudi očigledno zauzeti, jure na svoj posao, kućnim obavezama, životu. Nisam ja bolji roditelj, svi mi pokušavamo, dajemo sve od sebe i iznad svega volimo našu decu, više od nas samih. Ja sam samo od onih koji su rešili da ne žive brzo. Ja sam od onih koji su shvatili da žureći mogu da se sapletem, padnem, da mogu nešto lakše da zabrljam. Ja se samo sećam moje zaposlene majke, koja je bez automobila odlazila na posao, koja je uvek imala neki dobar ručak na vreme na stolu i nikada mi nije pakovala kroasan iz supermarketa za užinu ili davala novac za pecivo sa sirom sumnjivog kvaliteta. U torbi sam uvek imala sendvič, projicu ili štrudlu koje bi spremila prethodnog dana. Dobra organizacija- nešto što sam naučila od nje.

Tema o kojoj sada pišem je obrađena sa aspekta žene (tj. mene) koja živi u Grčkoj, i kao takva uglavnom posmatram život oko sebe, ljude, njihove navike i uočavam tendencije koje se javljaju u ovoj zemlji. Ako se vi, gde god živeli, prepoznate u nečemu od ovoga što spominjem, tim bolje.

Brz život znači skuplji život. Štednja u vremenu znači novac. Ne verujete mi? Da bismo sigli negde 15-20 minuta ranije (ponekad i mnogo manje) nego što bi to učinili pešaka koristimo auto. Auto troši benzin, a benzin je skup.Reći ćete da time štedite vreme, ali zaista, budite iskreni- šta će te toliko bitno uraditi za tih ušteđenih 15 minuta? Ono što sam ja primetila je da se ne postiže ništa! Samo paljenje auta, parkiranje, semafori, zastoji i ostalo puno puta utiče na kašljenje i gubljenje vremena. Postojanje prevoznog sredstva uliva sigurnost i opuštenost, ali smatram da je sve to prividno, jer upravo ta opuštenost nas zavarava i ponovo ulazimo u začarani krug večite jurnjave i žurbe.

Grčka je zemlja u kojoj niko ne pešači, a to je nešto što je obeležilo moje godine provedene u Srbiji. Hodanje do škole, posla, šetnja pored reke ili po gradu- karakterstika naših ljudi. Bojim se da je grčki narod osuđen na gojaznost, na bolest i lenjost. To je cena prividnog boljeg standarda, a ono što je najgore je da najskuplju cenu plaćaju deca, koja ne umeju da hodaju, ne znaju da jedu voće,nikada se ne igraju, hrane se girosima, kroasanima i čipsevima iz kese. I sve to zbog BRZINE, uštede vremena i tankog izgovora da je to "jednostavnije". Još nešto što je velika "moda" u Grčkoj je i slanje dece na raznorazne privatne časove. Mališani, već od svoje šeste ili sedme godine, pohađaju školice baleta, karatea ili nekog drugog sporta, slikanja i stranog jezika. Posle dugog većanja i razmišljanja, ja i moj suprug smo došli do zaključka da je i to, kao i one petominutna vožnja do škole, stvar prestiža i "pojednostavljenje" života RODITELJA. Naime, puno puta sam čula od majki, a nije se desilo samo jednom, da je "lakše" poslati decu na privatni čas, nego "bakćati" se sa njima kod kuće. Mnoge priznaju da je lakše jednom nedeljno otići u supermarket i napuniti ormarić u kuhinji slatkišima, nego svakodnevo kupovati sveže voće za decu. Ovo ne pričam napamet, ovo su doslovne reči koje su dopirale do mojih ušiju.
Razlog? Brzina, ušteda vremena, ja bih rekla- lenjost! Da se vratim na one časove. Kao što rekoh, posle dugog razmišljanja, bilo nam je jasno da naša kćer pokazuje afinitet SAMO prema sportu, da je to najviše zanima, a da ćemo se na osnovu toga i mi, kao roditelji orijentisati, za sada. "Obrazovanje na brzinu" koje je ujedno preskupo, nije za nas i odlučno smo udruženi protiv toga. Da, to će značiti da ćemo morati više vremena posvetiti našem detetu, da, to znači da ćemo MORATI naći vremena da zajedno crtamo, da odemo u bioskop, da slušamo muziku, da čitamo, da joj oblikujemo ukus mi, njeni roditelji. To znači, roditeljstvo natenane, a ne roditeljstvo u autu i sa žurbom na čas, ne sada, ne tako rano, ne sada, kada joj je samo 6 godina. Deci ne treba brzina, nepotrebni zamor, već roditelji koji umeju da slušaju i posmatraju i time uočavaju afinitete svoje dece. Ona žele naše vreme posvećeno njima. Brzom roditeljstvu od dva bedna sata dnevno ću reći NE, pa makar to ne bilo "in".

Oni koji su nekada u svom životu kuvali rižoto (koji se sprema dugo, stalno mešajući uz dodavanje supe/tečnosti) znaju koliko je veći užitak jesti njega od onog neukusnog instant Uncle Ben's pirinča. Svi oni koji su jeli mamin pasulj pre "expres lonca ere", znaju da nema ničeg slađeg od dugo kuvanog pasulja na tihoj vatri u staroj šerpi. Oni koji slikaju, znaju koliko je vremena potrebno da se dovrši jedno vredno umetničko delo. Sve traži svoje i brzina nije uvek pozitivna.
Pojednostaviti život ne znači učiniti ga bržim, ne znači raditi stvari na kraći način. Jednostavnost znači dobra organizacija, znači dodatno uloženi trud da bi se dostigla jednostavnost. Ah, već čujem:" Kako to? Kako ulaganje truda ima veze sa tim? Zar nisi sama "pridikovala" život oslobođen od brzine? Zbunjen/a sam....."

Šetnja do pijace i nabavka svežih, zdravih, lokalnih i nadasve sezonskih proizvoda, možda traje duže od par načinjenih koraka do prodavnice i kupovine jednog pakovanja viršli punog ostacima mesa, masnoće i aditiva. Rezultat malo uloženog truda odlaska na pijacu- jednostavnost i zdravlje. Spremiti kajganu od svežih, domaćih jaja, iseći paradajz na kriške i posuti ga sirom ili napuniti tanjir mlekom i cerealijama, je sigurno lakše i zdravije od jutarnjeg trčanja do pekare i kupovine masnih, bezličnih peciva. Ono što nam možda izgleda brže, ustvari nije. Zdravlje i brzina ne idu zajedno. Dobar život i brzina nisu komplementarni. Uživanje i brzina? Ne.

Napraviti listu obaveza, liste za kupovinu, podsetnik i plan dana su načini da život postane jednostavan. Odabir nekolicine prijatelja za redovno druženje i viđanje je jednostavnije od konstantne jurnjave da bi "stigli da se vidimo sa svima". Svođenje garderobe na nekoliko odevnih predmeta koje možete međusobno kombinovati štedi vreme i...novac. Naučiti reći "ne" čini život lakšim i oslobađa od nametnute obaveze "da svima udovoljite". Provodeći vreme sa decom i ulaganjem sebe, svog znanja i ljubavi u njih ne samo da čini vaš život jednostavnijim, već bogatijim, stvarate uspomene i oblikujete budućnost. Naša deca, kada odrastu, neće se sa nostalgijom sećati raznoraznih časova, vožnji u automobilu, McDonald's obroka (koji su inače moje grešno zadovoljstvo...ok, priznajem), već vremena koje su provela sa vama, zajedničkih aktivnosti, mirisa iz mamine kuhinje, šuštanje tatinih novina, nedeljnih utakmica. Hajde da ih naučimo da je vreme koje imamo dragoceno, da je vreme ulaganje u ljubav, u porodicu, u sreću, da vreme NIJE novac, da ono što je brzo nije obavezno dobro. Hajde da ih naučimo da ne treba brzo jesti, brzo pričati, brzo voziti, brzo voleti... brzo živeti. Naučimo ih da stanu i oslušnu vetar, da pomirišu ruže. Stanimo i mi sami i čujmo njihove nežne duše šta nam govore. Vreme dovoljno brzo leti samo od sebe, bez našeg požurkivanja i žurbe. Jedno je sigurno: nikada ga ne možemo vratiti nazad i ono što je bilo juče, već je prošlost....



14 comments:

  1. Dora, toliko si dobro organizovala svoj zivot.Drago mi je sto jos uvek negujes stare dobre navike i uspomene koje svakim danom dobijaju sve vecu vrednost!!Pozuri polako i uzivaj u svakom novom danu provedenim sa decom!

    ReplyDelete
  2. Divno si to rekla, Mima. hvala, Uživaj i ti!

    ReplyDelete
  3. Sjajno rečeno, naježila sam se..

    ReplyDelete
  4. Još jedan divan članak.Jutros sam sasvim slučajno otkrila ovaj blog,i evo već 2 sata čitam i uživam.Svidja mi se sprovodjenje jednostavnosti života.

    ReplyDelete
  5. Lako je tebi tako ziveti i reci da ne treba zuriti kad ne radis nemas posao.I ja se tako osecam kad sam slobodna.A kad sustignu obaveze ie posao kao te ljude isped skole onda pocinje jurcanje i zurba.I onda se nema vremena za dorucak pa cak i taj iz pekare a kamoli nesto vise.Lako je pametovati i osudjvati iz tvog ugla,videla bih te posle nedelju dana zaposlene osob

    ReplyDelete
    Replies
    1. Hahahahaha, ma daaa! Ja sam 17 sati na nogama! Hahahaha! Umreću od smeha!

      Delete
  6. Posao kod kuce nije isto sto i u kancelariji

    ReplyDelete
    Replies
    1. Posao je posao. Očigledno ne radiš u kući, pa ne znaš.

      Delete
    2. Uostalom, NIKADA nisam omalovažila zaposlene žene, ukoliko si stvarno čitala moj blog primetićeš moje konstantno divljenje prema ženama koje rade i plus imaju decu, kuću, muža. MOJ POSAO je da brinem o kući i mojoj deci SAMA od trenutka kada su se rodile, niko mi NIKADA nije pomogao, sama radim poslove u kući, pomažem mužu u njegovom poslu, podučavam decu, vaspitavam ih JA ,a ne babe i dede, vaspitači. Moja starija kćer je najbolji đak u odeljenju, najbolja iz engleskog (ja je podučavam), uvek dobijam pohvale i čestitke od nastavnika i poznanika na tome kako samo je vaspitala i koliko je dobro dete, i to sve zahvaljujući MENI. Ja mogu raditi SAMO u popodnevnim časovima s obzirom da moje zanimanje podučavajuće prirode. Za to mi je potrebna dadilja koja svoj posao naplaćuje 500 evra ovde u Grčkoj. Muž mi radi CELOGA DANA, od ujutru do uveče, tako da ih ne mogu ostaviti njemu. Ja sam ponosna na ono što RADIM i nikome ne dozvoljavam da to omalovaži i obezvredi!

      Delete
  7. Pa zbog cega onda ti omalovazavas te iste zaposlene ljude koji nisu stiglu da krenu 15 minuta ranije od kuce ili poljube svoje dete jer verovatno jurcaju na posao i imaju brdo obaveza.Ti si prva osudila njij a ne zelis tebe neko da osudjuje.
    I ne nije isto posao kod kuce i biti zaposlen.Ovo prvo se zove domacica a ovo drugo poslovna zena.Ovo drugo je mnogo teze.

    ReplyDelete
  8. Svako jutro jurim, još malo pa ću dostići brzinu svjetlosti - ALI nekoliko toplih riječi, šaljivih rečenica i poljubac djeci uvijek mogu dati. To su sekunde i par minuta, ništa više. A toliko znače našoj djeci - da ih netko toplo ostavi u školi i da taj meki i topli poljubac. Ima dana kad kao furija dođem do škole i usput se i posvađamo i zagalamim, ALI bez one zadnje rečenice i poljupca djecu ne ostavljam - jer ne želim da dan započne loše. I da moj muž ili bilo tko drugi s kim sam u kontaktu odmah ujutro me rasturi - cijeli dan sam rasturena. I nitko, ali nitko na ovom svijetu ne može mi reći da ne može djetetu uputiti jednu lijepu rečenicu za rastanak ili samo: Volim te i neka ti bude super u školi + pusa.
    MarijaRD

    ReplyDelete
  9. MAME,ZENE ,DOMACICE sve smo iste pred bogom ali ono sto je u nama je samo nase .Svako ima pravo na svoj izbor ,nacin zivota i tako to .Smatram da je lep tekst i da mi medju nama treba da podelimo neke dogadjaje i iskustva , da za tren zastanemo i upitamo sebe sta su nam prioriteti u zivotu jer novcem se placaju racuni a neke mnogo bitnije stvari i mnogo proste nemaju cenu.Na primer taj poljubac ,osmeh u decjim ocima oni ne traze mnogo ali nam mogu uzvratiti nemerljivo zadovoljstvo.Samo da iznesem nekoliko cinjenice ,ja i suprug smo radili i po dva posla cinimi se deca su juce rodjena ,sin 20 a cera 25 godina zaposljeni su zivimo zajedno jos uvek nemaju svoje porodice i ono sto se tice poljupca kad su bili mali mi smo njih ljubili u obraz za pozdrav verujte mi sada oni nas ljube kad polaze negde i da znate kako to prija zaborave se na trenutak i oni manje lepi trnuci.POZDRAV SVIM ZENAMA.......

    ReplyDelete

LinkWithin

Related Posts with Thumbnails