Tuesday 31 January 2017

Lista želja i snova (pazite, to je zamka)


Kada bi samo postojao način da ljudima čitamo misli puno toga bi saznali jedni o drugima. Kada bi vi ušli u moju glavu, verujte mi, brzo biste poželeli da iz nje izađete i to vrišteći. Ustvari, želim da verujem da bi tako bilo da se nešto nije promenilo.
Zaista se ne sećam kada sam se poslednji put dobro naspavala,bez buđenja, vrtenja, razmišljanja. Moj um je previše aktivan čak i noću, misli, brige, teorije, raznorazne gluposti. Nije to zbog pameti, već zbog anksioznosti. Moram reći da se to moje stanje u poslednjih par meseci znatno poboljšalo. Zaista, ako se setim onog dana, prošlog proleća,  kada sam dobila napad panike  i kada se setim moje borbe da se izdignem iz tog ponora,  rekla bih da sam postala druga osoba. Međutim, drage moje, to se ne dešava preko noći, niti je to nešto što možeš uraditi sam(a).
Ja sam umorna, tako umorna od negativnih misli. Prosto iscrpljenja. Dosadila sam sama sebi i dosadili su mi ljudi koji se stalno žale, kukaju, koji misle da je drugima uvek bolje nego njima samima, dosadilo mi je da brojim mane, a ne blagoslove. Dosadilo mi je da mislim o stvarima koje nemam, da čekam dan kada ću živeti neki umišljeni savršeni život.
Kaže mi moj muž preki dan: "napiši listu tvojih snova i želja", ali ne! To je zamka, to je izvor svih nevolja! Ne želim pisati o svojim snovima, o onome što se verovatno nikada neće ni desiti. Ne. Pisaću o svemu onome što već imam,o onome što smo postigli i izgradili.

Provela sam previše vremena, istrošila previše energije na "zašto" i "kada"?

Zašto nemamo prozor u kupatilu? Kada ću imati prozor u kupatilu?
Zašto nemam bolji šporet? Kada ćemo kupiti bolji šporet?
Zašto još uvek imamo stari trosed u dnevnoj sobi? Kada ću kupiti neki lep trosed u Ikei?
Zašto nemam dvorište? Kada ću imati dvorište?
Zašto nema više zelenila oko naše zgrade? Kada ćemo biti okruženi zelenilom?
Zašto nisam mršavija? Kada ću već napokon smršati?
Zašto nemam više dece? Kada ću imati još dece?
Zašto ne možemo da putujemo? Kada ćemo videti Rim, Budimpeštu, London?
Zašto ne živimo kao "sav normalan svet"? Kada ćemo živeti kao "sav normalan svet?"


Sve dok jednoga dana nisam počela da kopam po prošlosti, da je se prisećam, da se smenjuju suze i smeh, jeza i žmarci, napetost i osećaj apsolutnog blagostanja. Čudno i teško putovanje.

Setih se kuće izvan grada, setih grejanja samo u kuhinji, peći na drva. Setih se kupanja u ledenom kupatilu. Setih se hladnih jutara, nošenja drva, loženja vatre da se ugrejemo, setih se starog šporeta i šerpi na njima: pasulj, krompir, meso, ono, čisto da nam zamiriše. Devedesete, rat, najbolje, srednjoškolske godine mog života. Ustvari, tako je trebalo biti, ali...nije. Setih se moje hladne sobe, i učenja u trpezariji, jer jedino je tamo bilo dovoljno toplo. Setih se divne prirode oko nas u kojoj sam preko raspusta uživala, ali evo mene, vidim se,  posle 7 km pređenih autobusom i  2 km pređenih pešaka do kuće (u jednom smeru), eto me,  vraćam se iz škole. Izuvam se, noge su mi uvijene u kese, jer  mi čizme propuštaju vodu. Guram noge u rernu peći na drva i pokušavam da se zgrejem. Vidim sebe kako plačem pred ogledalom, gledam svoje žgoljavo telo, ispijeno, mlado lice,  "zašto nisam deblja?", pitala bih se često. I plakala. Plakala zbog svega onoga što nemam, zbog svega onoga što nisam.


Setih se mog prvog napada panike i hitne pomoći i stotine, činilo mi se, malih tabletica koje su mi davali. Jedva su smirili moje srce koje je prebrzo pumpalo krv.

Setih se bebe koju smo izgubili. I ponora. I straha. I kraja. I beznađa.

Evo nas, par godina kasnije, nas  dvoje i naše male Eleni! Živimo u jednoj sobi. Ništa naše još uvek nemamo, znamo da je lepa budućnost pred nama. Mladi smo, vredni, puni nade. Sanjamo o životu koji nas čeka,  Evo nas opet, sada nas je za jednu dušu više. Kukamo jer smo još uvek podstanari, u stanu smo, a ne u jednoj sobi,  grejanje nije rešeno, uvek neki problem, sve nam nešto fali, kupili smo onaj trosed, imamo krevete, šporet koji radi, tu je i nov frižider koji noću ispušta čudne zvukove. Baš me nervira!  Imamo jedno drugo. A, imamo i ono "zašto". I "kada"?  Kada? Kada? Kada?

Ono kao da me nikada ne napušta.

Danas, ovde,   nas dvoje i  naše troje divne dece, nismo više podstanari,  a ja najbolje spavam na tom groznom, starom trosedu, kupatilo nema prozor, ali je taaako toplo čak i kada je napolju -10, šporet radi kao lud iako je star i nikakav, na njemu kuvam supe, gulaše, pržim ribu i pečem kolače, frižider je pun. I dalje drnda tokom noći, ali mene to baš onako fino uspavljuje. Oko nas ima drugih zgrada, nema prirode niti zelenila, ali sve nam je blizu. Ponekad čujemo džez iz kafića prekoputa ili latin muziku iz škole plesa ispod nas. Tu nam je i škola, novi trg,  moja omiljena pekara, ona poslastičara u kojoj ne znam šta da izaberem, pa uzmem od svega po malo.

Tu su tragovi porođaja i preteranog ugađanja mojoj ljubavi prema slatkom. Neka glad koja me goni iz prošlosti. Telo koje je nosilo, hranilo i rodilo naša tri dragulja. Telo koje se voli i grli. Lice kome se još uvek neko raduje. Okruglije, ali voljeno.

Pisati listu želja? NEĆU! To je zamka!
Posle sećanja na prošlost, nakon brojenja naših blagoslova, sramota me je izustiti još jedno "zašto" i još jedno "kada".

Ne želim, drage moje, živeti u snovima, želim živeti ovde i sada, u moru blagoslova, okupana milinom trenutka.

Tu i sada. Grlim svaku suzu, čuvam svaki osmeh, radujem se jutru, toploti radijatora i običnosti mog života.

Odbacujem "zašto" i "kada" i kličem na sav glas:

NAPOKON! N-A-P-O-K-O-N!



10 comments:

  1. Dosta toga prepoznajem u sebi i čini mi se da da mi je teže nego ikad otresti se svih tih pitanja i stega iz prošlosti, nemaštine, tuge i problema, sa kojima sam se kao mlada nosila. I stalno se bodrim i kao i ti nabrajam sve lepote kojima sam danas okružena i periodi sreće su sve duži a ona teška osećanja sve manje naviru i sve se kraće zadržavaju. :)

    ReplyDelete
    Replies
    1. Iz tvog komentara sve prši od snage i mudrosti. Jak karakter se nagoveštava. Hvala na komentaru i samo napred!

      Delete
  2. Ja se isplakah ko kiša! Ne znam zašto. . . Ili, možda znam. . . ��

    ReplyDelete
    Replies
    1. Plači, dušo, plači. Ne drži suze u sebi, ali nemoj se predavati tuzi, potraži pomoć ukoliko misliš da ti je potrebna. I stavi tačku na "zašto " i "kada". Ljubim!!!!

      Delete
  3. Sladjana Marjanovic31 January 2017 at 15:17

    Draga Dora,
    Znam sto je anksioznost,
    Znam sto je depresija.
    Znam kako je izgubiti bebu.
    Tko nije doživio, teško da može shvatiti, ma koliko se trudio.
    Znam sto su neprospavane noci, mozak koji se ne gasi, slike u glavi koje se redaju jedna za drugom kao spil karata. Panika koja hvata bas kad negdje treba ici,od cega ne znam, samo hvata.
    Nije lako, i sve to znam.
    Dugo sam bjezala od toga, nisam htjela tu paniku, tu depresiju, nisam htjel te misli.... i bjezala sam od toga, sva u nekom strahu kao srna u sumi, isprepadana. U nocnim morama me sve proganjalo... ni tu nisam imala mir.
    Sve dok nisam shvatila, da od sebe pobjeci ne mogu....
    Da moje tijelo pokusava da mi kaze,
    Da je emocionalno iscrpljeno, psihicki i fizicki...
    Da ne mogu i ne moram sve...
    Jer sto je drugo depresija i anksioznost, ako ne odgovor tijela na emocionalnu preopterecenost.
    Pravila sam i ja planove, pisala sto cu sve uraditi kad mi bude bolje,
    Sve na papir stavila..
    I nisam ostvarila dosta toga....
    Sad tek vidim da je i to opterecenje, i da sam sebi nametnula ono KADA cu to i to uraditi.
    Optereceni smo a da i ne znamo, a onda se pitamo otkud ta nervoza i otkud to sve.
    Pisala sam tekstove o depresiji, nikad objavljene... u nadi da cu nekome pomoci da shvati i depresiju i sebe. Ali eto nisam imala priliku da ih objavim.
    Dora ,.. i evo kao sto vidis , nisi sama u tome.
    Rekla bih samo da postoje ljudi, kao mi, cija su osjetila izostrena pa su svi osjecaji duboki i puni. I kao sto dozivljavamo sve u punini , tako i ljepotu u stvarima dozivljavamo na, drugima mozda, neshvatljiv i ocaravajuci nacin.

    ReplyDelete
    Replies
    1. Draga Slađana, hvala na ovako otvorenom i iskrenom komentaru. Nažalost, depresija i anksioznost nisu normalna stanja, nisu stvar previše osetljivog karaktera. Iskreno, da nisam potražila pomoć ne znam šta bi sada bilo sa mnom. I zbog toga, nakon terapije, reših da promenim način razmišljanja, da pomognem sebi, da budem što bolja majka i supruga. I molim te, objavi te tekstove, itekako mogu nekome pomoći a ljudi cene i vole iskrenost. Hvala ti još jednom i želim od srca da sve prevaziđeš što bezbolnije!

      Delete
    2. Hvala Dora.... rekla bih da je sada to sve iza mene. Ponekad prozivim to sve u trenu, ipak to ne moze samo nestati tek tako, potrebno je vrijeme.
      I ja sam potrazila pomoc, i smatram to dobrom odlukom. Vjeruj da mi je smo to bilo na pameti citavo vrijeme prozivljvajuci to sve. Osjecala sam da trebam potraziti nekoga tko ce razumjeti to sto govorim, da moram nesto uciniti. Mislim definitivno ne treba cekati da samo prodje, vec uciniti nesto konkretno.
      Nasa obitelj ma koliko se trudila razumjeti, ne moze pomoci toliko kao strucna osoba. Ali nam zato mogu biti cvrst oslonac.

      Delete
  4. Sve sto ste napisali, Dora, zapravo je divno! To sto se mozak ne gasi, sto se spava i intenzivno sanja i sto svaki treptaj svega oko nas ima svoje konaciste u nama, znaci da ne zivimo uzalud. I kroz jedan zivot, mi koji smo sa vise ociju i usiju rodjeni, i sa viskom srca, prozivimo njih nekoliko, cesto ispocetka, a da se ono sto smo vec zapoceli nije zapravo ni zavrsilo. Zaista je divno to sto sve to sto osecate i dozivljavate umete tako lepo sloziti u meke misli i podeliti ih sa nama.

    ReplyDelete
  5. Колико смо сви ми заправо исти или истЕ!

    ReplyDelete
  6. Колико смо сви ми заправо исти или истЕ!

    ReplyDelete

LinkWithin

Related Posts with Thumbnails