Usamljeni čokoladni kolač sa kafom

Ako vam kažem da možete da napraviti i pojesti kolač za manje od 5 minuta hoćete li mi verovati? I ne samo to, nećete čak ni osećati grižu savesti. Nije to sve! Uživaćete u slasti čokolade i aromi kafe, istovremeno! Nemoguće? Ha!!! Razmislite ponovo!

Sve što vam treba su nekoliko sastojaka i mikrotalasna peć. Ako je nemate, nema brige! Stara dobra rerna će poslužiti, samo ćete morati da budete strpljivi. Jedno 10 minuta strpljivi. Isplati se.

Ovako, idealno bi bilo da koristiti smeđi ili tamnosmeđi nerafinirani muskovado šećer. Običan šećer je sasvim OK, kao i bilo koji drugi zaslađivač. Potrebna vam je jedna mala vatrostalna posuda (ona za čokoladni sufle), može da posluži i šolja za kafu koja sme da ulazi u mikrotalasnu peć ili u kranjem slučaju (npr. mom, jer nemam mikrotalasnu niti činije za sufle) sasvim je OK upotrebiti pleh za mafine. Znam da se ideja da upotrebiš ceo pleh za mafine i da uključiš rernu samo za jedan mali kolač, znači za praktično jedan mafin, čini kao krajnje neekonomična i suluda, ali, evo, objasniću vam zašto je to ponekad preko potrebno: znate jedno od onih večeri kada ste usamljeni, neshvaćeni, umorni? Sedite tako, slušate tužne balade, sve vam je bezveze i dosadno i najednom vam se učini da to raspoloženje jedino može da otera nešto čokoladno i slasno, po mogućstvu SADA I ODMAH! Vaš problem je rešen. Sve što treba da uradite je sledeće:

Ukoliko nemate mikrotalasnu, uključite rernu na 200 stepeni. Pomešajte u činijicu: 1 kašiku plus dve kašičice kakaa u prahu, 3 kašike brašna, pola kašičice instant kafe, prstohvat soli, 3 kašike šećera, četvrtinu kašičice praška za pecivo i malo vanile. DOBRO promešajte. Dodajte u suve sastojke 1 kašiku ulja i 3 kašike mleka (može sojino, bademovo, pirinčano). Promešati. Sipati u šolju ili vatrostalnu činijicu i staviti u mikrotalasnu peć. Ukoliko ne želite da jedete kolač direktno iz posude, pre sipanja smese u nju vi je podmažite. Stavite da se peče 45-50 sekundi u zavisnosti od jačine mikrotalasne. Ukoliko nemate mikrotalasnu, uz to ste očajni i ludi poput mene, podmažite jedan mali kalupčić za mafin, stavite u njega smesu i pecite oko 10 minuta. Kada se kolač potpuno ohladi izvadite ga, stavite kuglu vašeg omiljenog sladoleda i uživajte!Ukoliko ste kolač ispekli u mikrotalanoj u posudici ili šolji pojedite ga odmah na isti način! Kašikom! OOoooooo, daaaa!

(fotke sa Chocolate Covered Katie i Collaborative Curry)

Sami smo, pa šta?

Potpuno svesna rizika da ću zvučati totalno pesimistično (iako uopšte nisam) moram priznati da sam relativno nedavno shvatila da smo u životu potpuno sami. Koliko god bili okruženi ljudima, koliko god bili srećni zbog pronalaska "srodne duše" i osobe uz koju želimo da ostarimo, činjenica da niko, ama baš niko ne može potpuno da nas razume, da bude na našem mestu i da oseća iste stvari kao mi. Osećajne duše to saznanje shvataju veoma fatalno i tragično što naravno još više produbljuje njihov osećaj usamljenosti i izolovanosti. Za tim nema potrebe.
Moje skromno životno iskustvo i interakcija sa drugima su me naveli na zaključak da su ljudi u globalu jako sebični, opterećeni isključivo sobom i da niko nikoga ne sluša što dovodi do toga da niko nikoga ne razume. Dosta dugo sam živela u zabludi da jednostavno možda nisam srela dovoljan broj ljudi ili da možda ja u nečemu grešim (sasvim sigurno, ali toga u datom trenutku nisam svesna) . U suštini to se dešava zbog toga što danas ne postoji čovek bez problema, pa svakome svoj izgleda strašan, jedinstven i veliki, toliko da nema ni strpljenja ni prave zainteresovanosti za probleme onoga drugoga. Čak i ako postoji, mislim da je to čista uljudnost, lepo vaspitanje i površno zanimanje za drugoga. Međutim, vremenom sam uvidela da je to opšta pojava, prirodno pravilo i da jedino osoba obdarena izuzetnim osećajem saučešća i ljudskosti može da ispuni taj "zahtev". Uostalom, zar nije malo kontradiktorno tražiti od drugih ono što sami ne možemo pružiti? Često sam svesna svoje sopstvene nemogućnosti da se stavim na mesto drugih ili da razumem njihov bol, ponašanje, karakter, način života. Kako onda mogu očekivati od drugih da to isto učine kada sam ja u pitanju? Potpuna privrženost mi je strana, nju osećam samo prema mojoj deci, ali ona proističe iz čisto egoističnih razloga- deca su moja, produžetak mene, moja krv. Otuda i moje mirenje sa činjenicom da smo u suštini sami, čak iako smo okruženi stotinama ljudi. To je proisteklo iz istine da se i ja sama distanciram od njih. Zašto to ne bi radi drugi? Otkud mi pravo da očekujem nešto više ili još gore, da budem razočarana zbog toga?
Na našem životnom putu sa uvek nađu oni koji nam pomažu, koji nas vole, koji su nam mentori, vodiči, srodne suše, prijatelji, ali suštinski niko nikoga ne poznaje. Jedni drugima smo misterija, a što je najgore ne znam koliko želimo to da promenimo. Ovako je sigurno, ovako smo zaštićeni od tuđe i sopstvene preterane ranjivosti, mogućnosti vezivanja. Postoje ljudi u mom životu koje volim, ali čije ponašanje ne mogu razumeti. Postoje i oni za koje sam sigurna da se zatvaraju, da imaju tajne koje zadržavaju za sebe i time se ograđuju od mene. Ljudi meni "bliski", oni koje mislim da "poznajem". To je sasvim normalno, to je ona ljudska potreba da se ličnost zaštiti od kritike, ruganja ili odbacivanja. Svi to nosimo u sebi i to nas automatski čini usamljenima i samima, jer u suštini, niko ne može da nas potpuno upozna ili shvati. Većini nije ni stalo. Većini je dovoljno da ima jednog saputnika pored sebe ili mnoštvo prijatelja bez mnogo udubljivanja u njihovu ličnost, potrebe, želje ili tajne. Tako je lakše. Tako smo bezbedni. Tako nikome ništa ne dugujemo niti oni nama. Nažalost, oko sebe vidim površnost, sebičnost, nemogućnost ljudi da se zbliže, nesposobnost da se otvore ili da dozvole onom drugom da to učini. Ja. Ja. Ja. Ne shvatajte me pogrešno, ja sam prva u tom nizu ljudi.
Srećom to nas ne sprečava u tome da nekoga volimo, da mu se divimo, da budemo prijatelji, da se jedni drugima "nađemo", da delimo dobro i loše. Svako od nas čuva u duši svoj svet i svi smo u suštini sami, to nije ništa novo, niti konačno i apsolutno, a sigurno nije razlog za očaj i razočarenje. To je jedna životna i ljudska istina i bilo bi smešno misliti da je drugačije. Treba biti stopostotni idealista i optimista verovati u suprotno. Ili možda lud?

Mislim da bi čovečanstvo pronašlo spas upravo u buđenju i negovanju prave, iskrene brige i zainteresovanosti za čoveka: njegov bol, patnju, čak i sreću. Time ne bi postojali razlozi da sudimo jedni drugima, da mrzimo, kritikujemo, da se izolujemo i odbacujemo druge, da bolujemo i patimo. To je misao jednog idealiste, osobe koja duboko pati zbog silnog neshvatanja i nerazumevanja. Što si "dublji", to više patiš. Možda je sve to moguće na nekoj drugoj planeti, na nekom drugom svetu, onom gde ljudi imaju bela krila na leđima i oreole oko glave...Do tada, želim vam sreću na životnom putu po kome, sviđalo se to vama ili ne, koračate...sami, ruka pod ruku sa još nekom isto tako usamljenom dušom.

(photo from deviantart by tomatokisses)

Kako biti sam(a)

Samoća, u smislu- imati par sati ili dana samo za sebe, je potcenjena, skroz. Samoća, u smislu-biti sam na svetu, nemati nikoga, je zastrašujuća. Ona prva samoća je ono što se danas može nazvati luksuzom i to su trenutci, iako veoma retki, u kojima uživam, bez trunke griže savesti, jer svakoj mami treba malo odmora i "srećna mama odgaja srećnu decu i... manje zvoca tati".
Takođe, usamljeni ljudi nisu obavezno nesrećni, možda tako žele da žive. Meni je više žao onih koji se plaše da budu sami, kojima stalno trebaju...drugi.

Čujem argumente tipa:"Jao, pa ne znam šta ću sa sobom?". Dragi moji, ljubljeni monstrumčići, evo nečega za vas, a i za nas... koji volimo da budemo sami...

Slučajno sam naletela na ovaj kratki filmčić, koji je beskrajno inspirativan i režirala ga je Andrea Dorfman. Tekst je napisala Tanya Davis, pesnikinja života.

HOW TO BE ALONE by Tanya Davis

If you are at first lonely, be patient. If you've not been alone much, or if when you were, you weren't okay with it, then just wait. You'll find it's fine to be alone once you're embracing it.

We could start with the acceptable places, the bathroom, the coffee shop, the library. Where you can stall and read the paper, where you can get your caffeine fix and sit and stay there. Where you can browse the stacks and smell the books. You're not supposed to talk much anyway so it's safe there.

There's also the gym. If you're shy you could hang out with yourself in mirrors, you could put headphones in (guitar stroke).

And there's public transportation, because we all gotta go places.

And there's prayer and meditation. No one will think less if you're hanging with your breath seeking peace and salvation.

Start simple. Things you may have previously (electric guitar plucking) based on your avoid being alone principals.

The lunch counter. Where you will be surrounded by chow-downers. Employees who only have an hour and their spouses work across town and so they -- like you -- will be alone.

Resist the urge to hang out with your cell phone.

When you are comfortable with eat lunch and run, take yourself out for dinner. A restaurant with linen and silverware. You're no less intriguing a person when you're eating solo dessert to cleaning the whipped cream from the dish with your finger. In fact some people at full tables will wish they were where you were.

Go to the movies. Where it is dark and soothing. Alone in your seat amidst a fleeting community.
And then, take yourself out dancing to a club where no one knows you. Stand on the outside of the floor till the lights convince you more and more and the music shows you. Dance like no one's watching...because, they're probably not. And, if they are, assume it is with best of human intentions. The way bodies move genuinely to beats is, after all, gorgeous and affecting. Dance until you're sweating, and beads of perspiration remind you of life's best things, down your back like a brook of blessings.

Go to the woods alone, and the trees and squirrels will watch for you.
Go to an unfamiliar city, roam the streets, there're always statues to talk to and benches made for sitting give strangers a shared existence if only for a minute and these moments can be so uplifting and the conversations you get in by sitting alone on benches might've never happened had you not been there by yourself

Society is afraid of alonedom, like lonely hearts are wasting away in basements, like people must have problems if, after a while, nobody is dating them. but lonely is a freedom that breaths easy and weightless and lonely is healing if you make it.

You could stand, swathed by groups and mobs or hold hands with your partner, look both further and farther for the endless quest for company. But no one's in your head and by the time you translate your thoughts, some essence of them may be lost or perhaps it is just kept.

Perhaps in the interest of loving oneself, perhaps all those sappy slogans from preschool over to high school's groaning were tokens for holding the lonely at bay. Cuz if you're happy in your head than solitude is blessed and alone is okay.

It's okay if no one believes like you. All experience is unique, no one has the same synapses, can't think like you, for this be releived, keeps things interesting lifes magic things in reach.

And it doesn't mean you're not connected, that communitie's not present, just take the perspective you get from being one person in one head and feel the effects of it. take silence and respect it. if you have an art that needs a practice, stop neglecting it. if your family doesn't get you, or religious sect is not meant for you, don't obsess about it.

you could be in an instant surrounded if you needed it
If your heart is bleeding make the best of it
There is heat in freezing, be a testament.