Još kao mala sam shvatila da stvari oko sebe mnogo intenzivnije doživljavam od "normalnih" ljudi. Plakala sam kada god bih čula neku nežnu melodiju ili lepe stihove, kada bih bila svedok nepravde duboko bih bila potresena i ljuta, tuđi bol i patnja su budili u meni oluje osećanja, oči su mi se punile suzama kada god bih osetila i najmanji preki pogled ili čula najtišu reč kritike. Malo toga se od tada promenilo. Često se dešava da sam ostavljena na milost i nemilost mojim emocijama koje retko uspevam da kontrolišem. Moja sreća, radost, tuga, bes, sve, jasno se ocrtavaju na mom licu. Ta "mana" me je više puta dovela u nezgodnu situaciju. Zbog nesposobnosti da sakrijem emocije, nisam sposobna ni da slažem, a često je to preko potrebno, naročito kada se razočaranost ili osuđivanje iz mog pogleda jasno vide onda kada to nije poželjno. Sa mnom znaš na čemu si. Vidi mi se na licu.
Dok sam bila mlađa, tamo negde do dvadeset i neke, mrzela sam moju preteranu emotivnost. Želela sam da budem hladnija, logičnija, da razmišljam glavom, a ne srcem. Mladost, nedostatak mudrosti i samosvesti mi nisu dozvoljavali da u celom tom vrtlogu emocija registrujem intuiciju, moj unutrašnji glas koji se često javljao kao neka emotivna reakcija na ljude i situacije. Ako bih se naglo osetila tužnom ili nervoznom u prisustvu određene osobe, to sam objašnjavala melanholijom, neraspoloženjem, čak i nedruštvenošću, ali ono što nisam shvatala je to da sam takvim emocijama zapravo sebe upozoravala na osobu koja iz nekog razloga ima negativan uticaj na mene. Naravno, dešavalo se i obrnuto. Takođe, nisam znala kako da emocije kanališem. Tada još uvek nisam bila otkrila kreativnu stranu moje ličnosti koja bi mi u tome pomogla, tako da sam često živela trenutke potpunog haosa i emotivne zbunjenosti. Mnogo kasnije sam svoju preosetljivost prigrlila, pomirila se sa njom i dozvolila joj da postane deo mene. Ne plašim se suza, niti smeha, grlim, volim, vičem, osećam. Ne mogu drugačije. To je jače od mene. Jedino što mogu je da svim silama pokušam da ne dozvolim osećanjima da potpuno preuzmu kontrolu nad mojim životom, naročito onim negativnim. Onda kada registrujem tuđu iscrpljujuću energiju trudim se da je identifikujem, blokiram i da takve ljude izbegavam kada god je to moguće.
Međutim, preterano emotivni ljudi nisu samo osetljivi na tuđi bol, kritiku, agresiju, negativnost i konflikt. Na njih jako utiče nered, haos, buka, iznenadni zvuci, dreka, osetljivi su na mirise, na vremenske prilike, na bilo kakve promene uopšte. Ono što je verovatno najteže za njih je činjenica da ovi ljudi imaju određene receptore u sebi kojima bukvalno upijaju energiju drugih ljudi, tj. osećaju ih. To izaziva haos u njima, izbacije ih iz ravnoteže, u nemogućnosti su da razgraniče svoje emocije od tuđih. Ukoliko preterano osećajna osoba ne nauči to da čini, njen život može postati pravi pakao.
Postoje i divne, pozitivne, magične prednosti veoma osetljivih ljudi: osećaj za lepotu, boje, oblik, muziku, prirodu, tu je empatija, humanost, intuitivno shvatanja nepoznatog, mašta, bogati svet fantazije i snova, samosvest, kreativnost.
Kada bi jedan emotivac prevazišao svoj večiti strah od neuspeha, kada bi svoju emotivnu neuravnoteženost uspeo nekako da kontroliše i kanališe, onda bi mogao potpuno i slobodno da krene putem apsolutne kreativnost, da živi život pun strasti i konstruktivnih emocija, i to onih od kojih se snovi pretvaraju u stvarnost. To je veliki izazov za nas preterano osetljive, to je jedna večita borba, trud koji nikada ne prestaje. Završavam sa rečima književnice i dobitnice Nobelove nagrade Perl Bak, koje na poetičan i veoma tačan način opisuju hiperemotivnu osobu istovremeno pružajući odgovor na pitanje kako živeti sa toliko snažnim doživljavanjem sveta oko nas:
Istinski kreativni um u bilo kom polju nije ništa više do ovo:
Ljudsko biće koje se rodilo sa abnormalnom, neljudskom senzitivnošću.
Njemu je...dodir udarac,
Zvuk je buka,
Zla sreća je tragedija,
Radost je ekstaza,
Prijatelj je ljubavnik,
Ljubavnik je bog,
I neuspeh je smrt.
Dodaj ovom okrutno delikatnom biću neodoljivu potrebu da kreira, kreira, kreira...
Ne stvarati muziku, poeziju, knjige, građevine ili nešto od značaja je kao da mu je i sam vazduh uskraćen. On mora da stvara, da izlije svoju kreativnost. Zbog nekog čudnog, nepoznatog unutrašnjeg zova, on nije živ ukoliko ne stvara.
– Pearl S. Buck
(photo: Sensitive woman, painted by Fletcher Martin)
