Sunday 2 January 2011

Bila jednom jedna...

Nova godina, davne ne znam koje godine, znam samo da smo još uvek bili bezbrižni, laki kao vazduh, naivno se nadajući da će naša veselost i optimizam oterati privremeni mrak devedesetih. Kada bolje razmislim mislim da je to bio doček 1995. godine, nisam sigurna. Oni koji se prepoznaju u ovoj priči, neka mi jave...
Društvo od nas četiri musketara je rešilo da te davne devedeset i neke proslavimo doček Nove godine u mojoj kući nedaleko od Niša. Pozvani su bili i neki klinci iz komšiluka, koji očigledno nisu imali nigde drugde da provedu tu noć. Moje društvo iz grada, da bi došlo do moje kuće na brdu koja je stajala usamljeno među ogolelim drvećem i vinogradima posutim teškim i belim pokrivačem, moralo je da pešači oko 2 km od autobuske stanice.
Sigurna sam da sam za to veče spremila neke lepe đakonije, onoliko koliko su uslovi tada to dozvoljavali, ali čini mi se da je važio dogovor, ako se dobro sećam, da svako ponese nešto od kuće. U tim godinama ti je jelo poslednja i nebitna stavka, zar ne? Garderoba i šminka sporedna stvar. Mislilo se na muziku koju ćemo slušati, na film koji ćemo gledati, na šalu i smeh. Sve bi to započinjalo od trenutka kada bi se našli; trenutno kikotanje, blesavljenje i zadirkivanje, padanje na pod od smeha, osećaj čudne bliskosti...samo da budemo zajedno.
Ko bi pretpostavio da će veče početi u mraku? Da, u pravom pravcatom mraku; mislim na onaj koji je rezultat isključenja struje i neminovnih resktrikcija. Za Novu godinu? "Bože, koji sam ja maler? Reših i ja jednom da napravim žurku i oni nam isključiše struju!", o, da, bila sam duboko razočarana, osramoćena, tražeći u očima mojih prijatelja neki zračak optimizma i saosećanja, čak i žaljenje.
Najpre je nastala tišina u kojoj se moglo čuti umirujuće pucketanje drva u pećki, a zatim komešanje, psovanje, treskanje po nameštaju, "uh" i "oh" od zadatih udaraca, otvaranje fijoka, traženje sveća i šibica. I onda, kada sam pomislila da će se svi pokupiti i napustiti moj dom, ismejati moj neuspeli pokušaj da napravim žurku koju će pamtiti, desilo se nešto lepo, čudno, spontano: neki su posedali na debeli vuneni tepih ispred velikih staklenih vrata koja su gledala na dvorište posuto belim i orah nasred njega, drugi su se izvalili na mekani i stari trosed među jastucima. Sneg je svetlucao na mesečini, nebo je bilo mračno u divnom kontrastu sa srebrnim ispred nas, čuli su se komšijski psi i zvukovi u daljini, a mi, mi smo sedeli u tami ublaženoj tinjajućom svetlošću sveća. Vazduh je mirisao na sladunjavi vosak, Colu, cigarete i slane grickalice.
Neko od nas, malo stariji sa više iskustva i prilika za doživljaje, je krenuo da priča svoju šaljivu priču. Gromki smeh bi prekidao to pripovedanje, koje bi se posle nekog vremena pretvorilo u pravu ispovest, neočekivano otvaranje duše. Onda je neko drugi iz društva počeo obazrivo i neobavezno da se uključuje svojim dogodovštinama. Razmišljanja, priče, vicevi, ispovesti su se preplitale sa smehom, dobacivanjem, dvosmislenim, ali nevinim komentarima, pa opet smehom, novim doživljajima, sitnim raspravama, sve to sa trenutcima kratke tišine i pauze u kojima su nam lica zračila i oči gorele na crvenkastom svetlu sveća i onda bi ponovo jasno čuli pucketanje drvceta u peći i ubacili po neko da se ugrejemo. Da, vreme je brzo prošlo, dočekali smo Novu godinu u mraku, nastavili da se zabavljamo bez muzike, filma i praznih priča. Znam, sada znam, da su svi tajno priželjkivali da struja te noći ne dođe. Želeli smo da dočekamo jutro na način na koji je započelo veče: sakriveni u mraku, otkrivenih srca. Znali smo da u suprotnom ne bi primetili ni svetlucanje snega, ni usamljeni orah, ne bi čuli zvuk drva koji gori, ni lajanje pasa, ne bi čuli mrak, noć, otkucaje i ispovesti mladih duša. Ona "čudna povezanost" je postala divna, kao da smo podelili neku drevnu i skrivenu tajnu, kao da smo otkrili jedan novi svet; onaj u kome pričamo, onako izistinski, otvoreno, bezbedni pod maskom mraka koji nas štiti od preterane ranjivosti.
Jutro je svanulo, polako i oprezno, sneg i orah su još uvek bili tu, ovog puta okupani lenjim, jutarnjim suncem.
Zajedno smo pokupili čaše, tanjire, očistili mrve, namestili trosed, ispravili tepih i moji drugari su krenuli u jutro niz moje brdo prema gradu, mašući i pozdravljajući me: "Super mi je bilo, majke mi", na poznato detinjasti način su mi dobacili i znala sam da to iskreno misle.

Godinama kasnije, kada bi se očekivalo da su ti isti ljudi u međuvremenu dočekali mnoge Nove godine na lepši, glamurozniji, svetlucaviji i bučniji način, oni su mi priznali da im nikada ni jedna nije bila toliko lepa kao ta tiha Nova godina provedena u mraku gledajući na snežno dvorište. Iako mi je to priznanje bilo neverovatno, zaista, bilo mi je veoma drago. Prosto sam bila ponosna, kao da sam ja nečim doprinela. Jedno sada znam, a to je da njihove tople reči i nostalgično sećanje na tu noć pokazuju na najočigledniji način pravu, istinsku ljudsku potrebu za bliskošću, za tišinom u burnom i bučnom svetu, za otvaranjem duše i iskrenošću. Vremenom se ta potreba potisne negde duboko u neki ćošak našeg uma, zatrpa se drugim površnim željama, navikama i potrebama koje nas samo udaljavaju jedne od drugih. Nisu samo u pitanju razna okupljanja i slavlja, već i u svakodnevom životu, više vremena provodimo zureći u TV živeći tuđe, veštački ulepšane živote i ispred kompjutera gde elektronski, putem raznih znakova i smajlića izražavamo naše emocije. Ni sama ne pamtim kada sam poslednji put nekome lično, lice u lice otvorila dušu, dobro se isplakala ili od srca nasmejala. Oh, sa kakvom setom se sećam one noći među ozarenim licima pod svetlošću sveća! I kakva je moja radost zbog toga što je, sigurna sam, ljudi sa kojima sada više nisam u kontaktu još uvek dobro pamte.
Čini mi se da nam u životu manje treba raskošnih dočeka na okićenom trgu negde u Parizu od onih dugih, zimskih, smisaonih, punih priča i ispovesti noći, gde postajemo bliži i to zauvek, bez obzira na daljinu i godine koje će nas možda razdvojiti.

4 comments:

  1. Da, baš je tako bilo. Ja i dan danas pamtim tu Novu godinu kao jednu od najlepših. Od prvog šoka (jao, šta ćemo, kako ćemo, imamo li baterije za kasetofon,...) do viceva, smejanja, ispovedanja i neverovatnog provoda. Znam da su mi ljudi rekli(kome god sam pričala kako smo se proveli): " Blago vama, bilo vam je super. Voleo/la bi da i mi nismo imali struje." hahaha... Verovatno sam moje oduševljenje tako prenosila.
    Bili smo 4. godina srednje škole, to znam sigurno. Hvala ti što si me, na ovaj način, ponovo podsetila na tu noć.

    ReplyDelete
  2. Kao da sam bila sa vama... Ti toliko lepo i slikovito opisuješ svoje misli i sećanja da sam ti ja zahvalna svim srcem na tome, jer, uživam, istinski, dok čitam tvoje blogove!
    P.S.- Čekam te da dođeš pa da uz tvoje dopuštenje odštampamo neki od ovih na papir, a ako se ja pitam, bilo bi lepo i sve. ....Da nekad mogu i iz kreveta da uživam u ovim prelepim crticama!
    Luv u Dors! <3

    ReplyDelete
  3. Dora, prelepo .Zaista prelepo i toplo, i iskreno.

    ReplyDelete

LinkWithin

Related Posts with Thumbnails