Friday 30 September 2011

Deficit inspiracije


Iza mene su totalno neinspirativni dani. Osećam kao da su moji receptori i detektori za sve ono što je (meni) lepo i inspirativno otkazali. Neinspirativno je i ovo sunce koje mi je zaista dosadilo. Dokle više? Kada će već jednom da počnu te kiše i vetrovi? Kada ću provesti popodne za televizorom umotana u ćebe pod izgovorom da je isuviše hladno, oblačno i tmurno za poslove? Prezasitila sam se ljudi, događaja, jurnjave, poslova, sebe. Ma, svega. Zato je Bog izmislio jesen i zimu, da bi imali jedan period u toku godine kada bi više mirovali i odmarali, jeli i gojili se. Do nedavno sam se bukvalno svakoga jutra budila puna inspiracije i želje da delim lepotu i pozitivnu energiju. Ovih poslednjih dana mi nešto ne ide. Prema svemu sam ravnodušna, ništa me ne može dotaći. Stres, stres, stres! Dobro, znam zbog čega je tako. Uskoro će se desiti velike promene u mom ( našem) životu, a moj rakovski karakter se boji promena, stalno nešto strepim i brinem. Volim sigurnost, puštanje korena, tradiciju, a s druge strane žudim za promenom, selidbama, novinama. Kakva kontradiktornost! Zbog nje se i javlja stres i nemogućnost da, zbog mnogo razmišljanja, planiranja i briga, "zastanem i pomirišem ruže". Pada mi na pamet da ponovo menjam boju kosu ( tipično ženski u vreme krize), da se oblačim kao Audrey Hepburn (dobra fora) i da krenem da radim jogu (probala i sviđa mi se). Pre neku noć sam sanjala da vozim bicikl. Ne sećam se kada sam poslednji put tako dobro spavala i sanjala. Prvi put posle puno vremena se nisam ni jednom u toku noći probudila. Spavala sam čvrsto sve do jutra, sanjajući kako bukvalno letim na biciklu mojim niškim Bulevarom, a sve je nekako lepše nego što je inače u stvarnosti. San mi je šapnuo da moram da usporim, da mi je potrebna relaksacija, da moram da prestanem da se kidam i sekiram oko stvari na koje trenutno ne mogu uticati. Vožnja bicikla me asocira na detinjstvo, na slobodu, na neiscrpnu želju da ti bude lepo, da se igraš i lepo zabavljaš. Odavno se nisam lepo zabavila ili nasmejala, onako od srca. U snu sam bila presrećna, vikala sam : "Jupiiiiiii!" dok sam jurila preko neravnina i silazila brzinski sa trotoara. Kao da dete u meni vapi i zove, želi napolje, jer samo ono zna da živi onako kako treba. Zar vam ne zvučim konfuzno? Ja sebi baš tako zvučim i zato je bolje za sve nas da prestanem da zvocam i pričam nepovezano. Evo nekoliko stvari za koje se smatra da mogu da inspirišu:
~ blogovi~ ~knjige~ ~časopisi~ ~filmovi~ ~ljudi oko nas~ ~ priroda~ ~ deca~ ~ umetnost~ ~ muzika~ ~ vežbanje~ ~religija~ ~veliki projekti~ ~snovi~ ~ društveni mediji~ ~ fotografije~ ~ forumi~ ~google~ ~ istinite priče o uspehu~ ~život, svuda oko nas~

(zenhabits)
To je to! Dosta je sa kukanjem! Sutra vadim moj jadni, usamljeni, zarđali bicikl iz podruma i krećem u vožnju! Možda usput pronađem i neku inspiraciju, a možda već i jesam...hm, a šta vi kažete?


(photo from pinterest)

3 comments:

  1. Ja sam uvek ZA biciklu, samo je ja već dve godine kupujem a nikako da je kupim. Ko je pominjao kontradiktornost?! :-)))
    Fizička aktivnost oslobađa od stresa!!! Samo napred!!!

    ReplyDelete
  2. Samo da kažem da sam pročitala sve tvoje postove, divni su, trebalo bi da pišeš za neki časopis...samo nastavi tako.. ;))

    ReplyDelete
  3. Draga kupoholičarka, mnogo mi znače tvoje reči pohvale. Rado bih pisala za neki časopis, ali do sada mi se nije pružila šansa. Radim na tome. Hvala na ohrabrivanju. <3

    @Biljana, zbog istegnutog mišića nisam mogla da ostvarim plan, ali čim prestane da boli, odoh jaaaaa!

    ReplyDelete

LinkWithin

Related Posts with Thumbnails