Monday 6 February 2012

Sami smo, pa šta?


Potpuno svesna rizika da ću zvučati totalno pesimistično (iako uopšte nisam) moram priznati da sam relativno nedavno shvatila da smo u životu potpuno sami. Koliko god bili okruženi ljudima, koliko god bili srećni zbog pronalaska "srodne duše" i osobe uz koju želimo da ostarimo, činjenica da niko, ama baš niko ne može potpuno da nas razume, da bude na našem mestu i da oseća iste stvari kao mi. Osećajne duše to saznanje shvataju veoma fatalno i tragično što naravno još više produbljuje njihov osećaj usamljenosti i izolovanosti. Za tim nema potrebe.
Moje skromno životno iskustvo i interakcija sa drugima su me naveli na zaključak da su ljudi u globalu jako sebični, opterećeni isključivo sobom i da niko nikoga ne sluša što dovodi do toga da niko nikoga ne razume. Dosta dugo sam živela u zabludi da jednostavno možda nisam srela dovoljan broj ljudi ili da možda ja u nečemu grešim (sasvim sigurno, ali toga u datom trenutku nisam svesna) . U suštini to se dešava zbog toga što danas ne postoji čovek bez problema, pa svakome svoj izgleda strašan, jedinstven i veliki, toliko da nema ni strpljenja ni prave zainteresovanosti za probleme onoga drugoga. Čak i ako postoji, mislim da je to čista uljudnost, lepo vaspitanje i površno zanimanje za drugoga. Međutim, vremenom sam uvidela da je to opšta pojava, prirodno pravilo i da jedino osoba obdarena izuzetnim osećajem saučešća i ljudskosti može da ispuni taj "zahtev". Uostalom, zar nije malo kontradiktorno tražiti od drugih ono što sami ne možemo pružiti? Često sam svesna svoje sopstvene nemogućnosti da se stavim na mesto drugih ili da razumem njihov bol, ponašanje, karakter, način života. Kako onda mogu očekivati od drugih da to isto učine kada sam ja u pitanju? Potpuna privrženost mi je strana, nju osećam samo prema mojoj deci, ali ona proističe iz čisto egoističnih razloga- deca su moja, produžetak mene, moja krv. Otuda i moje mirenje sa činjenicom da smo u suštini sami, čak iako smo okruženi stotinama ljudi. To je proisteklo iz istine da se i ja sama distanciram od njih. Zašto to ne bi radi drugi? Otkud mi pravo da očekujem nešto više ili još gore, da budem razočarana zbog toga?
Na našem životnom putu sa uvek nađu oni koji nam pomažu, koji nas vole, koji su nam mentori, vodiči, srodne suše, prijatelji, ali suštinski niko nikoga ne poznaje. Jedni drugima smo misterija, a što je najgore ne znam koliko želimo to da promenimo. Ovako je sigurno, ovako smo zaštićeni od tuđe i sopstvene preterane ranjivosti, mogućnosti vezivanja. Postoje ljudi u mom životu koje volim, ali čije ponašanje ne mogu razumeti. Postoje i oni za koje sam sigurna da se zatvaraju, da imaju tajne koje zadržavaju za sebe i time se ograđuju od mene. Ljudi meni "bliski", oni koje mislim da "poznajem". To je sasvim normalno, to je ona ljudska potreba da se ličnost zaštiti od kritike, ruganja ili odbacivanja. Svi to nosimo u sebi i to nas automatski čini usamljenima i samima, jer u suštini, niko ne može da nas potpuno upozna ili shvati. Većini nije ni stalo. Većini je dovoljno da ima jednog saputnika pored sebe ili mnoštvo prijatelja bez mnogo udubljivanja u njihovu ličnost, potrebe, želje ili tajne. Tako je lakše. Tako smo bezbedni. Tako nikome ništa ne dugujemo niti oni nama. Nažalost, oko sebe vidim površnost, sebičnost, nemogućnost ljudi da se zbliže, nesposobnost da se otvore ili da dozvole onom drugom da to učini. Ja. Ja. Ja. Ne shvatajte me pogrešno, ja sam prva u tom nizu ljudi.
Srećom to nas ne sprečava u tome da nekoga volimo, da mu se divimo, da budemo prijatelji, da se jedni drugima "nađemo", da delimo dobro i loše. Svako od nas čuva u duši svoj svet i svi smo u suštini sami, to nije ništa novo, niti konačno i apsolutno, a sigurno nije razlog za očaj i razočarenje. To je jedna životna i ljudska istina i bilo bi smešno misliti da je drugačije. Treba biti stopostotni idealista i optimista verovati u suprotno. Ili možda lud?

Mislim da bi čovečanstvo pronašlo spas upravo u buđenju i negovanju prave, iskrene brige i zainteresovanosti za čoveka: njegov bol, patnju, čak i sreću. Time ne bi postojali razlozi da sudimo jedni drugima, da mrzimo, kritikujemo, da se izolujemo i odbacujemo druge, da bolujemo i patimo. To je misao jednog idealiste, osobe koja duboko pati zbog silnog neshvatanja i nerazumevanja. Što si "dublji", to više patiš. Možda je sve to moguće na nekoj drugoj planeti, na nekom drugom svetu, onom gde ljudi imaju bela krila na leđima i oreole oko glave...Do tada, želim vam sreću na životnom putu po kome, sviđalo se to vama ili ne, koračate...sami, ruka pod ruku sa još nekom isto tako usamljenom dušom.

(photo from deviantart by tomatokisses)

5 comments:

  1. Draga, nisi usamljena u svojim razmišljanjima, dapače....pronalazim se doslovno u svakoj tvojoj riječi...i želim sa tobom podijeliti slijedeće....
    Nisam odustala još....( bit će da spadam u kategoriju ludih..haha)...ali trudim se iz petnih žila spoznati pravu prirodu mojih dragih ljudi, srećom pa u mužu i prijateljici pronalazim ono što smatram bliškošću i razumjevanjem...ne odustajem od njih ni u situacijama kad bih prekinula svaki odnos sa njima (svađe, nerazumijevanje) i svakodnevno se trudim RAZUMJETI IH...tolerancija i kompromis me ne zadovoljavaju....teško je i borba je...ali jedino to me drži na ovoj planeti u uvjerenju da nisam sama( djecu nemam što je otežavajuća okolnost) i samo to da nekome značim i netko meni znači toliko je najbitnija stavka u mom svijetu...sa drugima se također trudim, ali nakon puno patnje smirila sam očekivanja....
    Sami se rađamo i sami umiremo, ali u međuvremenu želim svoj život nekome predati...srećom( ako se ne pokaže suprotno što je rizik toga) imam kome i trudim se biti zahvalna na tome....
    Nemoj odustati...ljudi su svakakvi, ali ima nade da se situacija promijeni i da se stvori kritična masa istomišljenika koji dijele ova razmišljanja i trude se....dug je život...npr. mi smo daleko, ali ti pišeš ono što ja mislim.....to je već puno i mene također ispunjava....da ne dužim...nije depra naravno, razumijem, ali svakome dođe da se to zapita ako razmišlja na taj način....što rijetki rade...ti rijetki su moj smisao života...i nada....

    ReplyDelete
  2. For the better experience of audio-listening, HTC Desire C
    provides you with Beats Audio. These data plans will enable seamless voice and video
    calls with high resolution, excellent sound clarity and no lag on hand-held gadgets.
    Navigation is the most important change brought about by smartphones.


    My blog post; samsung s4

    ReplyDelete
  3. Samsung has unveiled its new handset, the Galaxy S3 in Europe ahead of other
    markets. This phone feels just as solid in hand as any other phone you will hold this year.
    It will show you a list of Active Applications and you can press End to shut them down individually or press End All to close everything.



    my website samsung galaxy s4

    ReplyDelete
  4. The question is - which platform provides the best viewing experience.
    All 3 of the devices take care of high-definition streaming video, although the XD is
    the most reasonably priced with 1080p capability. This is useful if your TV is connected to an audio system,
    as you can browse your i - Pod library and select songs wirelessly from the handheld device.


    Feel free to surf to my blog ... roku

    ReplyDelete
  5. Divan tekst, stvarno. Zaokružuje ga ona naša narodna - Čovek se rađa i umire sam - a sad, šta će se desiti tokom života, verovatno zavisi i od nas i od drugih. Čovek nažalost, jeste kovač svoje sreće, ali nije kovač svojih okolnosti... Nažalost, moderan način života iz ljudi teži da iscrpi svaki atom emocije (i loše i dobre), tako da je za očekivati još veću razuđenost među ljudima. Ono što teš nas zanesenjake, jeste da se mi uvek nekako osetimo, pronađemo...

    ReplyDelete

LinkWithin

Related Posts with Thumbnails