Monday 19 January 2015

Tražiti pomoć = slabost, ali da li je tako?

Kompleks mučiteljke. Ah, njega sam nasledila od keve. Dobro se sećam mog detinjstva: majka koja je naporno radila i od nikoga nikada nije tražila pomoć. Za nju su žene koje su imale duge žene da im pomažu oko kućnih poslova bile slabići i krajnje nesposobne, a opet se, gle kontradiktornosti, stalno žalila kako nije te sreće da joj neko pomaže ili uradi nešto umesto nje. Istina je da je moj otac uglavnom bio opsednut svojom naukom (bio je profesor i bavio se istraživačkim radom), a u slobodne vreme je gledao TV, šetao psa ili vodio mene u bioskop iliti "u varoš" kako je voleo da kaže. Keva je uvek kukala, vrištala, nervirala se, proklinjala svoju sudbinu, a na ćaletov predlog "da uzme ženu" ona bi odmahnula rukom i odgovorila: "Pff, ženu? 'Ajde , ne lupaj, molim te!". On bi slegnuo ramenima i nastavio da gleda neki dokumentarac na satelitskoj sa izrazom " e pa onda, ako ti je, muči se sama" na licu. Neretko bi se i sam ponudio da usisa ili da uradi nešto u kući, zaista evo i ja sam svedok, međutim, moja majka je svaku njegovu pomoć odbijala uz izgovor da "on to ne zna" ili " da on to ne može". Pa, nije valjda bio blesav da se raspravlja sa ludom ženom? Uglavnom se sve na tome završavalo-majka bi uzdisala, a ćale bi zadremao na fotelji ispred upaljenog TV i psom u krilu.
Istorija se ponavlja. Sada je na mene red da budem mučenica. Ni moj muž "to ne može", i kod mene nešto mora da se uradi "sada i odmah", a ne kada on bude došao sa posla, sve ja moram sama, a ko će drugi da to uradi brže i bolje od mene?
Letos, dok sam bila na infuzijama i krevetu, na jedvite jade sam na navaljivanje moga muža pristala da dođe žena i očisti kuću. Nisam imala drugog izbora, ja jednostavno nisam za to bila sposobna.  Sve vreme dok je ona bila tu i radila, ja sam se na svoj idiotski način maltene njoj izvinjavala što eto, mora sada da čisti moju zapuštenu kući, prosto osećajući sramotu što je moralo do toga da dođe. Žena me je neprestano ljubazno grdila što ustajem iz kreveta i uveravala da ne treba da se osećam loše, "pa zaboga vama nije dobro, morate da odmarate", a ustvari, nju je baš bolelo dupence, uradiće svoj posao, biti plaćena i toliko.
Od tada, nikada je više nisam pozvala. Oporavila sam se, stala na noge i nastaljam da sve radim sama. Nastavljam da se žalim, da kukam, da čekam da se moj muž sam seti da mi oko nečega pomogne. Mada, ne nemojte da me pogrešno shvatite. On želi da pomogne, ali se nekako nikada ne seti sam: mora da mu se kaže, da mu se da naredba, da mu se "nacrta". A, ja sam glupa za to. Ja to ne umem. Kada to, doduše retko, učinim, on uradi sve što zatražim: "Znaš da sam glup za te stvari, ali čim mi kažeš, ja ću odmah da uradim sve što mi potražiš", ali neeeeeeeeeeeeeeee, mučenica u meni ne traži pomoć, ona ili čeka da se nEko sam seti (što se skoro nikada ne desi) i plus misli da niko ne može bolje da uradi taj posao od nje same. Uglavnom je moj muž uvek za to da pozovemo ženu da mi pomogne, platimo i gotova stvar. Tako se i on manje zamara, a tako će izbeći izbezumljenu, nervoznu i umornu ženu u kući, znači mene. Međutim, mučenica-škrtica takođe oseća obavezu da uštedi svaki evrić smatrajući da je to bacanje para. Zašto da platim za nešto što možem(o) da uradim(o) sama/i?
.
Pre neki dan  me je ginekolog upozorio rekavši mi da moram manje da radim i da više odmaram. Odbacila sam tu mogućnost u startu pomislivši u sebi da je totalna budala. Međutim, ko je ovde budala, ja ili on, to ne znam. Štaviše, već sledećeg jutra sam navalila kao nečastiva da čistim i perem terase, a bila sam i spremna da skinem zavese i operem prozore, jer je dan bio apsolutno savršen za takav posao, a porođaj se bliži, pa mooora sve da bude spremno do tada. Znajući da preterujem i osećajući ponovo ono neprijatno zatezanje stomaka (blage kontrakcije materice) onako "sasvim neobavezno i slučajno" nagovestih mužu preko fejsa (on je bio u ordinaciji) moje planove za tadašnji dan. Podsvesno sam, gle budale, tražila od njega odobrenje i "izgovor" da odustanem i da  pozovemo ženu koja će to uraditi umesto mene. Na moju prvu izgovorenu reč, on je rekao: "Zvaćemo je da dođe sledeće nedelje, ne radi ništa. Ne smeš da se opterećuješ". Laknulo mi je, mada sam ipak bila nekako uznemirena. Čudno, zar ne? Ostavila sam metlu, crevo za vodu, sklonila merdevine i sela na krevet. Počela sam da plačem. Da, plakala sam gorko i neutešno. Plakala sam, jer mi je došlo iz dupeta u glavu, bilo mi jasno kao dan, da sam počela strašno da ličim na moju majku. A, da budem iskrena, ja nikada nisam želela da ličim na moju majku. Užasno je to reći, ali stvarno nisam.
I onda sam morala da se zapitam: zbog čega sam takva? Kako i zašto mi je usađena ta idiotska ideja da traženje pomoći od nekoga znak slabosti? Istina je da volim stvari da uradim sama bez smetnje, na miru, individualista sam, valjda zato, ali zašto ne mogu nikada, ama baš nikada da potražim pomoć čak i onda kada mi je preko potrebna? Evo šta sam zaključila:

~ Bojim se da će neko to protumačiti kao moju nekompetentnost ili nesposobnost. Verovatno se iza toga krije...egoizam, nesigurnost, nešto od ta dva. To tek pokušavam da prokljuvim.

~ Bojim se da će taj neko odbiti da mi pruži pomoć, pa će to pokvariti naš odnos.

~ Ne želim nikome ništa da "dugujem",

~ Smatram da određeni posao mogu da uradim bolje od drugih.

~ Mislim da su ljudi koji se oslanjaju na pomoć drugih inferiorni i..lenji. ("mrzi me" je bio zabranjen izraz kod moje majke). Čoveče, eto prosvetljenja!

~ Puno puta u životu mi se niko nije našao, niko mi je pružao pomoć kada mi je bila najpotrebnija. Zbog toga sam ranjiva, povređena i ne volim da se oslanjam na druge.

~ Ne volim biti teret, a kada mi neko pomaže ja se uglavnom baš tako osećam...kao teret.

Pitanje je sada: kako se osloboditi svih tih debilskih misli i kako napokon naučiti da pre svega pomognem sebi povremeno tražeći pomoć od drugih?

Stvarno ne znam kako ću pronaći snagu da priznam sebi da sam osoba sa slabostima i ograničenjima, da ne smem biti toliko stroga prema samoj sebi i da napokon shvatim da postoje ljudi koji će mi rado pomoći ako to od njih zatražim.
Prvo moram naučiti od koga mogu tražiti pomoć. Mislim da sam do sada shvatila ko to može i želi, a oni koji mi se ranije nisu našli, neće ni sada. Njih jednostavno treba otpisati i shvatiti da nisu svi ljudi isti. Možda bih mogla i ja sama češće da nekome nudim pomoć. Moram da se naučim poverenju, da više verujem ljudima. Da, ja jesam vredna toga da mi neko pomogne. Ja to zaslužujem. E, to će mi biti najteže utuviti u glavu. Sve u svemu, moram prevazići svoju umišljenost da sam svemoguća i iznad svega, zbaciti sa sebe taj odvratni, dosadni kostim mučenice. Ne stoji mi. Nikome ne stoji.


Ja zaista volim moju majku, ali ne želim da na taj način ličim na nju. Ne tako.


"Budi dovoljno jaka da budeš samostalna,
dovoljno pametna da priznaš da ti je pomoć potrebna,
i dovoljno hrabra da bi je zatražila."

 Jaka. Pametna. Hrabra.

Uh.

17 comments:

  1. Doro draga, ti da dobijes jackpot na lotu, ti bi prvo sve podjelila a onda tebi ako sto ostane, jel? :))))
    Ja ti samo jedno mogu reci - UZIVAJ!!!!
    Puno poljubaca tebi i tvojoj obitelji ***

    ReplyDelete
    Replies
    1. Ahahahahha, da, da, tako nekako! U pravu si! Poljubac i tebi!

      Delete
  2. Uh, kakav post. Totalno iskreno. SVAKA CAST na iskrenosti. Mnoge od nas ne mogu da priznaju da ne zele da lice na svoju majku na taj nacin... Treba imati snage to i reci.
    Ja imam zenu kao pomoc u kuci i nije me sramota da priznam. Svesna sam da nikad nece sve uraditi onako kako bih ja to uradila ali lepo je videti oprane prozore, ispeglan ves i kosulje kad se umorna vratim s posla. Zato: traziti pomoc nije sramota!

    ReplyDelete
  3. I ja se slazem, u sebi- da, a ovako u praksi- kakooo??? Niko to ne moze uraditi precizno i detaljno kao ja!!!
    Zdravlje me sluzilo i sluzi i dalje, tako da sam par dana pred porodjaj apsolutno sve odradila. Ali da mi je trudnoca kao tvoja, pa ipak bih izdvojila neki evric za zenu. Izdrzi jos malo Dora, uskoro ces biti potpuno funkcionalna :) Cuvajte se!
    amelie

    ReplyDelete
  4. Ovo kao da sam ja pisala - moja majka je imala taj kompleks "sirota ja, radim sve sama a sve druge dobiju pomoć" a da bi zamolila nekog nešto, bože sačuvaj, nos para oblake. Vidim da sam i ja takva nekad makar zadnje što želim je biti kao moj majka (pa te i tu razumijem). Za sada, kada smo obitelj samo muž i ja, još se i mogu držati toga "ne treba mi nitko" ali moram se početi trenirati da kad jednog dana budem imala potomke, da je ok pitati za pomoć. Ipak, pitam se kako će se one žene koje od početka braka traže pomoć od pet baba i djedova i prijatelja, snaći jednog dana kada tih baba i djedova više ne bude. Možda je bolje da se sama ufuram u sve postepeno nego da u 40-ima ili 50-ima dobijem odjednom učiti i kuhanje, peglanje, spremanje i sve ostalo što neke žene prebace na svoje roditelje (bake i djedove) - imam takav primjer u okolini pa me baš zanima.

    Tvoja situacija je specifična, moraš se paziti i ne treba ti biti bed platiti neku ženu da ti dođe pospremati. Uostalom, kad platiš nisi nikome ništa dužna :)

    ReplyDelete
    Replies
    1. tako mlada, a tako mudra. <3 hvala na komentaru, potpuno si u pravu.

      Delete
  5. meni je cak jedna mlada mama rekla letos :" it is ok to ask for help " , a sama se ponudila da pomogne ... i cak tada kada mi neko pomogne ( a isto se retko desava), ja se izvinjavam i zahvaljujem da mi je muka od same sebe ...mislim da je kod mene to - ne yelim nikome nista da "dugujem" ili ono " u se i u svoje kljuse "
    jednu sam stvar naucila,a to je da spustim kriterijume , a pogotovo u ovom stanju u kome si i ti
    imala sam ranije praksu dva puta godisnje sa zenom veliko ciscenje
    moja majka je pisala raspored pranja sudova i kacila ga iznad sudopere hahaha

    ReplyDelete
  6. Interesantna tema. Mislim da je to generacijska stvar a i verovatno mentalitet. Kad bi se malo dublje čeprkalo verovatno bi se tu svašta našlo... sigurna sam da je obrađeno u knjizi Erika Froma, Koju igru igraš. Moja mama je bila donekle slična, pa i ja volim da radim sve sama, valjda previše volim da budem in charge of everything. Ustvari, i moj muž dasta stvari pokriva, ne volim onaj izraz pomaže. Ja sam jedna od retkih u mom okruženju koja ne plaća nikakvu pomoć sa strane. Međutim, naterala si me da razmislim šta je to što ne bih da nasledim od svoje mame, i to je svakako negativnost i taj neki fazon kako je loše uživati u životu. Zbog toga ni dan danas ne mogu skroz da se opustim i uživam u nečemu do kraju. Uvek je tu neka nelagodnost. Kao da život nije dovoljno komplikovan nego moraš svom detetu da sasečeš krila, da previše ne leti, moraš da ga spustiš na zemlju, jer ko zna šta ga sve čeka u životu. Plus, tu su ovek najgori scenariji, šta ti misliš da će sve tako lako biti u životu, glupo je da navodim šta je sve izrečeno. Opet ima toliko puno stvari koje bih želela da imam kao moja mama, bez obzira što smo neverovatno različite osobe... moral, požrtvovanost, posvećenost i profesionalnost u poslu. Svakako interesantna tema. Hvala na tekstu i otvorenosti.

    ReplyDelete
  7. spoznaja je prvi korak ka promeni ;-)
    moram jos da dodam: nije sve do majke tj. problematika je malo dublja, socioloska, drustvena...prostonarodski receno ovaj nas patrijahalni sistem je doveo do toga....zenska osoba se rodi sa predispozicijom da nije dovoljno vredna postojanja i ceo zivot provede ispravljajuci tu krivu drinu - i uz takvu jednu (herojicnu) osobu ide naravno iskljuco imidz svemoguce zene zmaja koja je na svim poljima prva, koja perfekcionisticki drma svim sferama zivota....gde je tu mesto kuknjavi? ili neda Boze trazenju pomoci!? Da ne sirim dalje...
    Osim toga, ono s cim odrastamo nas dotice do srzi, pogledi na svet i zivot nasih roditelja su dugo (nesvesno) i nasi....dok ne dodje do pobune i zelje da se sigurnoscu ne zeli biti takvim....sve je to redovno....al` sta je po meni u celoj toj prici vazno: treba pogledati i pricu iza price i kod svoje majke i kod njene majke itd....zasto su one postale takve?....kakve price i kakve poglede na svet i zivot su one udisale i nosile sa sobom?....naravno, da je moguce prekinuti taj niz...a za to je potrebno razumeti i prihvatiti....prvo njih i njihove price....a onda je automatski i taj deo nas nama razumljiv, ima smisla i prihvatamo ga....i kada se to desi, bice lako promeniti nacin razmisljanja kao i obrasce ponasanja....i onda zena zmaj postaje ona koja poznaje i ceni svoje granice, koja se najbolje sto moze brine o sebi, da bi mogla da brine o drugima....i ako je deo tog pazenja na sebe da bi ona bila dobro, zdravo, veselo i sve to sirila oko sebe, placena pomoc u kuci - onda to postaje najprostija i najlogicnija stvar na svetu :-)
    Pozdrav Dalila

    ReplyDelete
    Replies
    1. Tako divno i logično sročeno! Hvala, hvala!

      Delete
  8. Malo je sturo napisano tj. proces dosta ujednostavljeno prikazan. Lep i strpljiv rad na sebi, ukljucujuci spoznaju i prihvatanje sebe, kao i spoznaju kolektivne zenske svesti i njenog uticaja na nas i nase licne zivote leze u tom procesu....al su zato rezultati po meni neprocenjivo vredni za svaku zenu i njen daljni rast i razvoj....samo napred tim putem! :-* Sto nas je vise na tom putu, tim pre ce se menjati kolektivna zenska svest i sa njom i nas svet....

    ReplyDelete
  9. Ista situacija je bila i kod nas! Dok moj muz nije toliko navalio da uzmemo zenu da nisam moglada odbijem. Od tog dana ja sam pomoc u kuci proglasila mojom najboljom drugaricom. Ja sam se posvetila detetu i radu, i nizala odlicne rezultate, a zena je radila svoj posao sa takodje super ishodom. Koliko sam samo patila kad smo se iselili za Nemacku, cak sam pregovarala sa njom i da dodje kod nas ali to nije bilo izvodljivo. Za razliku od svih spomenutih zena - ja mislim da nesposobnost zene upravo lezi u tome kad ne moze da plati zenu i piusti pomoc. Tj,ili ne moze dovoljno da zaradi ili muz ne moze da priusti.Zbog toga se trnutno osecam jako isfrustrirano, jer ne zaradjujem, sedim kuci i obavljam sve glupe poslove a krativnost umire - jer je kroz posao ne razvijam.

    ReplyDelete
  10. Kod mene je situacija potpuno drugačija - mama me je od malena učila da glasno tražim ono što želim da dobijem, a ona se ponašala isto tako. Kada joj je trebala pomoć, ona je tražila i dobijala je. Tata je uvek učestvovao u kućnim poslovima, subota je bila dan za sređivanje kuće - tata je usisavao i išao na pijacu a ona je kuvala ručak i prala kupatila. Brat i ja smo morali da dovedemo u red svoje sobe. Pravila je spiskove za sve što radi - ostavljala poruke i nama i tati (šta su nam obaveze tog dana) i nije se bunila ako bi se bake ponudile da naprave tortu, skuvaju ručak, odvedu decu u šetnju...svaku pomoć je oberuček prihvatala i nakada se nije osećala loše zbog toga. Sve to sam nasledila od nje i definitvno se ponašam isto tako. Moj muž učestvuje u svim poslovima, ali i on čeka da mu kažem šta tačno treba da uradi. Ali mi to nije problem - napravim mu spisak i on ide redom. Ja sam naučena da štedim sebe i da vodim računa da se ne preopteretim. Možda to nekome zvuči samoživo, ali meni olakšava život, nikada neću odrediti sebi više od onoga što realno mogu da postignem, ali u većini slučajeva završim više od očekivanog, polako i štedeći se. Decu učim istim stvarima - i da traže pomoć i da se štede i da vole sebe. Niko od žrtve nema koristi, ni ona ni ljudi oko nje. Meni je to najgora uloga koju bih sebi mogla da dodelim i strašno se ježim toga. Ali prvi korak ka oslobađanju od takvog osećaja je prihvatanje da nije sve pod tvojom kontrolom - ti ne možeš da nadgledaš sve oko sebe i da učestvuješ u svakom koraku svake osobe koja te okružuje. Neke stvari jednostavno treba pustiti da idu svojim tokom. I nered u kući i punu sudoperu i prljave prozore...a čaša vina u takvim momentima lečei srce, doslovno ;)

    ReplyDelete
    Replies
    1. Eto, vidiš! pa, to je to. Još jedan dokaz da veliki uticaj na nas vrše stvari koje smo videli/naučili kod svojih roditelja. Tvoja mama je jedna pametna i praktična žena i sjajno je sve to što ti je prenela i naučila. Meni je malo teže da otresem sa sebe ono što mi je od malena utuvljeno u glavu. Mislim da je to nešto čega moram u svakom trenutku, stalno da budem svesna i da aktivno radim na tome da se oslobodim tog tereta. Hvala, Tatjana!

      Delete
    2. Nisam baš najbolje ovo gore napisala, ali u velikom sam haosu i žurbi. Ne zameri.

      Delete

LinkWithin

Related Posts with Thumbnails