Wednesday 1 July 2015

O materinstvu i usamljenosti


Usamljenost. Mislim da je to osećanje zbog koga najčešće umem da zaplačem. Ako ste jedna od onih žena koje provode po ceo bogoveti dan kod kuće sa decom dok je muž na poslu, znaćete o čemu pričam. Ako su vam mama, sestra, brat ili drugarice u istom gradu, ja vas smatram velikim srećnicama-sigurno imate priliku da sa nekom odraslom i zrelom osobom popijete kafu i popričate.
Znate, dešava mi se da uhvatim sebe kako ne prestajem da pričam sa nekom nepoznatom osobom u supermarketu, samo zato što mi užasno nedostaje razgovor koji ne uključuje u sebi Mašu  i Zaleđeno Kraljevstvo. Čoveče, kako mi to nedostaje. Najgore od svega je to što kada me pozovu mama i svekrva one uglavnom pričaju o sebi i o onome što se dešava kod njih ne dajući mi da dođem do reči: "Jao, nemam sa kim da pričam", požali mi se majka, a svekrva kao po običaju melje kao vodenica, priča o ćerkinoj bebi, komšiki, o vremenu, svemu i svačemu. Ja ih saslušam, pozdravim ih, spustim slušalicu i briznem u plač. Praznina pre, praznina posle. Ja teško sklapam prijateljstva i nisam tip žene koja rado "gubi vreme" ispijajući kafu  sa prijateljicama. Sa tim sam prestala otkad sam shvatila da me one doživljavaju kao bebi-siterku, kao nekoga kod koga mogu parkirati decu zbog toga što "nisam zaposlena" ili kao ličnog psihoterapeuta. Ništa ne produbljuje usamljenost kao tuđi sebičluk i bezobzirnost. I činjenica da živite u gradu u kome niste odrasli.
Negde sam čula da je materinstvo najusamljeniji posao na svetu. Ako ste majka koja provodi sve svoje vreme sa decom, razumećete zbog čega je to tako. Materinstvo me je učinilo boljom, snažnijom i sposobnijom osobom, ove slatke trenutke gledanja kako rastu pred mojim očima ne bih menjala ni za šta na svetu. Velika je odgovornost na meni: moram ih nahraniti, oprati, ispeglati, vaspitati,uliti u njih ljubav prema Bogu, usaditi im prave vrednosti,ali Gospode, ima dana kada mi je biti majka toliko teško da mi dođe da pobegnem iz sopstvene kože. Ima dana kada su Eleni i Elpida toliko nervozne i neposlušne da sve moje vikanje, preklinjane i pretnje ne daju nikakav rezultat.Ima dana kada sam toliko prenatrpana poslovima u kući da mi se čini da ću se ugušiti pod teretom sudova, veša i prašine. Ima dana kada mi se čini da po ceo dan pravim sendviče, perem voćke, menjam pelene,  kuvam i skupljam tanjire. Ima dana kada mi se čini da je moj život čisto gubljenje vremena. Ma, koliko se trudila, ima dana koji su jednostavno totalni promašaj. E, to su dani kada je usamljenost neizdržljiva. Saznanje da se nemam kome požaliti i isplakati u momentu kada mi je to potrebno ume da bude strašno teško, To su trenutci kada mi je potreban zagrljaj, razgovor, neko ko  će mi reći da će sve biti u redu. To su trenutci kada bih volela da mi se neko pojavi sa vrelim kapućinom  i kutijom kolača na vratima. To se trenutci kada poželim da pozovem policiju i kažem: "uhapsite moju decu, molim vas" ili još gore, to su trenutci kada poželim da pozovem ludnicu i zamolim ih da me odvedu na višegodišnji odmor.

 Kada mi se muž vrati sa posla ta osećanja promašaja i usamljenosti odmah iščeznu, on vrlo često ne primeti da sam tog dana bila jako tužna. Mislim da je to  tako zbog olakšanja koje osetim kada je on tu.Telo mi se momentalno opusti i jednostavno, samo na kratko, neke stvari prepustim njemu: " Ne mogu više. Ne mogu. Daj mi samo 5 minuta". On to razume, on to zna. Jedan njegov zagrljaj i lepa reč su mi dovoljni. Doduše, i masaža ume da pomogne. I to da se pojavi sa kapućinom i kolačima na vratima. On to doduše nikada ne čini. Ima on svoje bitke, brige i još veće odgovornosti koje ne želi da prebaci na mene, jer razume težinu onoga što radim svakoga dana. Ja mu ništa ne zameram. Naprotiv, beskrajno sam mu zahvalna.

Nama majkama je potrebno mnogo rada i truda na tome da shvatimo da je ono što radimo jako značajno. Moramo sebe stalno da podsećamo na to da smo mi te zbog kojih je našim muževima  lako da budu očevi našoj deci. Mi smo te koje vodimo računa o njihovom najvećem blagu , o onome što je njima najvažnije i najvrednije u životu. Naša brižnost i ljubav koje nesebično pružamo deci su najveći dar i žrtva. A, svako pružanje i svaka žrtva kao rezultat imaju...usamljenost.
Međutim, ono što je nama majkama najpotrebnije je saznanje da nismo same, potreban nam je onaj osećaj pripadnosti jednoj zajednici, zajednici majki koje prolaze kroz ista iskušenja i borbe svakoga dana.
Usuđujem se da vam poželim dobrodošlicu u klub usamljenih majki. Dobro došle, ovde nikada nećete biti same.

22 comments:

  1. Draga Dora, mogu da potpisem skoro sve sto si napisala/osetila. Imam troje dece, jos su manja od tvojih i zahtevnija (trece je, naravno, beba :) ), jedino sto mogu da dodam je da ja nemam ni to razumevanje sa muzevljeve strane. A to je najtuznije od svega i stvari otezava jos vise. Mnogo vise..
    Elem, kao introvertnoj osobi, primetila sam da mi je u toku dana PREKOPOTREBNO barem pola sata blejanja u prazno, lezanja bez da neko odmah naskoci trazeci da se igra, citanja knjige bez da 100 puta prekinem u tri recenice, itd. Ja tu koliko-toliko napunim baterije, i - teraj dalje... I, nemoj robovati kuci toliko (poruka i meni i tebi), plati nekoj postenoj i siromasnoj, pouzdanoj zenici da ti opegla ves s vremena na vreme, i sl. I ne boj se, nisi sama, ima nas usamljenih mama koliko hoces, nazalost...

    ReplyDelete
    Replies
    1. tek sam nedavno počela praktikovati da tražim pomoć. neverovatno je koliko je duboko usađeno u meni mišljenje da je slabost tražiti pomoć. povremeno mi dolazi ženica koja mi opegla Mont Everest od veša, ispričamo se, platim joj i gotova stvar. to je moj jedini "luksuz", odričem se drugih stvari ne bih li priuštila tu pomoć, ali čooooovečeeee, kako je samo dobro! hvala na komentaru i divnim rečim! pozdrav!

      Delete
  2. Uclanjena sam u taj klub vec sest godina... :(

    ReplyDelete
    Replies
    1. Tamarenko, to nije razlog da budemo tužne...to je život mame...i ume da bude i divno, zar ne?

      Delete
  3. O, kako bih ja volela da jedna drugoj banjavamo sa kapućinom i kolačima... :*:*:*

    ReplyDelete
    Replies
    1. Joooooooj, zamisli samo to! Kakva divotnost!

      Delete
  4. Jedan veeeeeeliki zagrljaj sa Trošarine.

    ReplyDelete
    Replies
    1. Pozdravi i ti meni Trošarinu, Negoslava! AAaaah...

      Delete
  5. Neke bi tako voljele biti u tom klubu pa ne mogu za sve pare ovoga svijeta.Možda da se u takvim trenucima sjetite i zahvalite onome u koga vjerujete ili u dobru sreću što niste u takvoj situaciji.

    ReplyDelete
    Replies
    1. Naravno, o tome razmišljam svakoga dana. usamljenost, napor, umor, ne isključuju zahvalnost na onome što imam. ponekad ume biti jako teško, ali većinu vremena je divno. hvala na komentaru, neću zaboraviti vaše reči.

      Delete
  6. Veliki pozdrav od još jedne mame iz Niša, mnogo dobro poznajem usamljenost, kakvom si je opisala. Još kad živiš u gradu gde nikog svog nemaš... nisi sama! Ima nas! Da znaš da smo uvek tu! Ljubim te i zovem na pitu sa jabukama!

    ReplyDelete
    Replies
    1. Pita od jabuka...mmmmm..jedna od mojih najomiljenijih stvari na svetu...nisam sama, divno je to i hvala što mi to stavljaš do znanja...

      Delete
  7. Nisam još majka ali mogu shvatiti kako je kada ti sve dodija, popne se na vrh glave i najradije bi pobjegla s najboljom legicom na jednu mirnu kavu. Ali udaljenost čini svoje i to na žalost nije moguće. Primi zato virtualni zagrljaj od mene, proletit će vrijeme i neće malci biti više toliko mali, uskoro ćeš ti kafenisat sa svojim curama :)

    ReplyDelete
    Replies
    1. Ah, draga, hvala na tako divnom razumevanju i rečima podrške. Ja sam sigurna da ćeš ti biti super mama!

      Delete
  8. Meni suze idu jer si do detalja opisala i moj zivot, plus kod mene je prisutan i neki osecaj bezvrednosti zbog nemogucnosti da nadjem posao, pozdrav veliki i podrska, ima nas vise nego sto mislimo, Mirjana

    ReplyDelete
    Replies
    1. Mirjana, držimo se...nema razloga za tim osećajem... sve ono što uradiš svakoga dana je itekako vredno! Pozdrav!

      Delete
  9. Draga Dora, ponekad me uplasis da se tako izrazim, koliko bas opises nesto sto i sama ili osjecam ili prozivljavam (ili sam prozivljavala), tako da pomislim - Boze - jel ta Dora cita misli na daljinu, ili sve zene svjeta prolaze kroz isto...
    E sad, sto se usamljenosti tice... samo ukratko moj "slucaj", Zivim tisucu i nesto km daleko od familije, trebalo mi je itekako dugo da steknem nova prijateljstva sto zbog jezicne barijere (najlakse je nauciti strani jezik na poslu, privatno je nesto sasvim drugo), sto zbog relativno razlicitih nacina razmisljanja mene i okoline u kojoj se trenutno nalazim, a iskreno - nisam niti tip koji samo tako lako dozvoljava da se "udje u moj svijet".
    Moja jedina i najveca greska (i trenutno sam u fazi kad mi se toliko "prosvjetililo") jest bila upravo to sto sam bila usredotocena na ono sto nemam a ne na ono sto imam.
    S vremenom sam zakljucila da prijateljstva koja sam imala nisu vise to, da sa familijom sto zbog velike udaljenosti sto zbog sve razlicitijih nacina razmisljanja isto se sve vise razilazim i mimoilazim.
    I onda uvidim koliko je u stvari moja takoreci usamljenost jedna dobra stvar. Nemam s kime pricati o problemima, super, sto manje o njima pricam to ih manje imam. Ponekad mi nikakvi izlasci u grad sa zenskama koje znam nisu toliko opustajuci i zgodni kao moje "usamljenicko" kafenisanje za kompjutorom i citanje, recimo Dorinog bloga :), itd, itd, mogla bih nabrajati do sutra.
    Jedino sto kad tvoja djecica jednog dana odrastu, pa cete zajedno u simpaticne girly shoppinge zajedno, caskanje, pa polako i ozbiljnije razgovorcice na relaciji mama-kcerka, a kasnije i mama-sin... ajoj, vidit ces kak je zivot itekako ispunjen. A znam da to znas, samo te mozda malo trenutno "puklo" zato jer smo previse bombardiranim nekim "idealnim" priajteljstvima, ko fol - svi silno puno izlaze, svi imaju puno frendica à la Carrie Bradshaw, mamice koje u coporu vojze djecicu u kolicima (na reklamama npr.) sa osmjesima od uha do uha...
    Ja ti mogu garantirati da usamljena sigurno nisi, em imas ekipu doma, em uvijek netko cita tvoj blog. Ali u svakom slucaju - razumijem tvoj osjecaj, jer poznat mi je itekako!
    Veliki ljubac svima (i sorry zbog poduzeg posta)...!

    ReplyDelete
    Replies
    1. Hvala ti, dragujice, tvoje reči mi mnogo znače i pružaju snagu.

      Delete
  10. " i kad ne zivis u gradu u kome si odrasla"... nemas kome da kazes " cao " na ulici, ili osetis onaj miris posle kise u tvojoj ulici, put kojim si se vracala posle nocnog ludovanja...ponekad mi samo ti poznati mirisi, slike fale da se ne osetim usamljeno ,izgubljeno
    drustvo u kome zivim je itekako svesno te usamljenosti koje full time mummy osecaju , kako se ovde lepo organizuju, druze, deciji centri, u okviru crkve na tebi je da se raspitas i pridruzis im se
    eh... da si tu...
    i kad dobijem " svojih 5 min" , kad dodje suprug sa posla,udjem pod tus, od vode ne cujem nista drugo i sama sa sobom podsetim se kao i ti da sam vrlo srecna mama jer ih gledam kako rastu i tu sam uz njih svaki dan i ne bi bila ni na jednom drugom mestu

    ReplyDelete
  11. Pogodila si me pravo u srce!I ja sam mama,daleko od svojih,cesto usamljena....ali beskrajno zahvalna sto sam dobila tu privilegiju da budem roditelj!Pozdrav iz Atine draga Doroula!

    ReplyDelete
  12. Pogodila si me pravo u srce!I ja sam mama,daleko od svojih,cesto usamljena....ali beskrajno zahvalna sto sam dobila tu privilegiju da budem roditelj!Pozdrav iz Atine draga Doroula!

    ReplyDelete
    Replies
    1. Oh, draga, tek sada vidim tvoj komentar. Oprosti, oprosti! hvala na komentaru i pozdrav i tebi!!!!

      Delete

LinkWithin

Related Posts with Thumbnails