Wednesday 16 May 2012

Preterana osetljivost

Još kao mala sam shvatila da stvari oko sebe mnogo intenzivnije doživljavam od "normalnih" ljudi. Plakala sam kada god bih čula neku nežnu melodiju ili lepe stihove, kada bih bila svedok nepravde duboko bih bila potresena i ljuta, tuđi bol i patnja su budili u meni oluje osećanja, oči su mi se punile suzama kada god bih osetila i najmanji preki pogled ili čula najtišu reč kritike. Malo toga se od tada promenilo. Često se dešava da sam ostavljena na milost i nemilost mojim emocijama koje retko uspevam da kontrolišem. Moja sreća, radost, tuga, bes, sve, jasno se ocrtavaju na mom licu. Ta "mana" me je više puta dovela u nezgodnu situaciju. Zbog nesposobnosti da sakrijem  emocije, nisam sposobna ni da slažem, a često je to preko potrebno, naročito kada se razočaranost ili osuđivanje iz mog pogleda jasno vide onda kada to nije poželjno. Sa mnom znaš na čemu si. Vidi mi se na licu.
Dok sam bila mlađa, tamo negde do dvadeset i neke, mrzela sam moju preteranu emotivnost. Želela sam da budem hladnija, logičnija, da razmišljam glavom, a ne srcem. Mladost, nedostatak mudrosti i samosvesti mi nisu dozvoljavali da u celom tom vrtlogu emocija registrujem intuiciju, moj unutrašnji glas koji se često javljao kao neka emotivna reakcija na ljude i situacije. Ako bih se naglo osetila tužnom ili nervoznom u prisustvu određene osobe, to sam objašnjavala melanholijom, neraspoloženjem, čak i nedruštvenošću, ali ono što nisam shvatala je to da sam takvim emocijama zapravo sebe upozoravala na osobu koja iz nekog razloga ima negativan uticaj na mene. Naravno, dešavalo se i obrnuto. Takođe, nisam znala kako da emocije kanališem. Tada još uvek nisam bila otkrila kreativnu stranu moje ličnosti koja bi mi u tome pomogla, tako da sam često živela trenutke potpunog haosa i emotivne zbunjenosti. Mnogo kasnije sam svoju preosetljivost prigrlila, pomirila se sa njom i dozvolila joj da postane deo mene. Ne plašim se suza, niti smeha, grlim, volim, vičem, osećam. Ne mogu drugačije. To je jače od mene. Jedino što mogu je da svim silama pokušam da ne dozvolim osećanjima da potpuno preuzmu kontrolu nad mojim životom, naročito onim negativnim. Onda kada registrujem tuđu iscrpljujuću energiju trudim se da je identifikujem, blokiram i da takve ljude izbegavam kada god je to moguće.
Međutim, preterano emotivni ljudi nisu samo osetljivi na tuđi bol, kritiku, agresiju, negativnost i konflikt. Na njih jako utiče nered, haos, buka, iznenadni zvuci, dreka, osetljivi su na mirise, na vremenske prilike, na bilo kakve promene uopšte. Ono što je verovatno najteže za njih je činjenica da ovi ljudi imaju određene receptore u sebi kojima bukvalno upijaju energiju drugih ljudi,  tj. osećaju ih. To izaziva haos u njima, izbacije ih iz ravnoteže, u nemogućnosti su da razgraniče svoje emocije od tuđih. Ukoliko preterano osećajna osoba ne nauči  to da čini, njen život može postati pravi pakao.
Postoje i divne, pozitivne, magične prednosti veoma osetljivih ljudi: osećaj za lepotu, boje, oblik, muziku, prirodu, tu je empatija, humanost, intuitivno shvatanja nepoznatog, mašta, bogati svet fantazije i snova, samosvest, kreativnost.
Kada bi jedan emotivac prevazišao svoj večiti strah od neuspeha, kada bi svoju emotivnu neuravnoteženost uspeo nekako da kontroliše i kanališe, onda bi mogao potpuno i slobodno da krene putem apsolutne kreativnost, da živi život pun strasti i konstruktivnih emocija, i to onih od kojih se snovi pretvaraju u stvarnost. To je veliki izazov za nas preterano osetljive, to je jedna večita borba, trud koji nikada ne prestaje. Završavam sa rečima književnice i dobitnice Nobelove nagrade Perl Bak, koje na poetičan i veoma tačan način opisuju hiperemotivnu osobu istovremeno pružajući  odgovor na pitanje kako živeti sa toliko snažnim doživljavanjem sveta oko nas:

Istinski kreativni um u bilo kom polju nije ništa više do ovo:
Ljudsko biće koje se rodilo sa abnormalnom, neljudskom senzitivnošću.
Njemu je...dodir udarac,
Zvuk je buka,
Zla sreća je tragedija,
Radost je ekstaza,
Prijatelj je ljubavnik,
Ljubavnik je bog,
I neuspeh je smrt.
Dodaj ovom okrutno delikatnom biću neodoljivu potrebu da kreira, kreira, kreira...
Ne stvarati muziku, poeziju, knjige, građevine ili nešto od značaja je kao da mu je i sam vazduh uskraćen. On mora da stvara, da izlije svoju kreativnost. Zbog nekog čudnog, nepoznatog unutrašnjeg zova, on nije živ ukoliko ne stvara.
– Pearl S. Buck
(photo: Sensitive woman, painted by Fletcher Martin)

19 comments:

  1. dzidzeraj.blog17 May 2012 at 12:50

    Sve si rekla....ta sam....i trenutno malo patim zbog toga....ali tako je kako je...vječita borba...

    ReplyDelete
  2. Tvoj blog je otkrovenje ,melem za dusu.U potpunosti te razumem, sve sto i ja osecam ti si lepo stavila na "papir".Skoro smo pricale o toj preteranoj osetljivosti prema decijoj patnji...kako se boriti sa tim osecanjima nemoci,besa,bola.
    Hvala ti sto pises,sto si podrska i oslonac, vetar sto duva u ledja...

    p.s. ah ovo je 5ti pokusaj da ostavim komentar....u prvom sam ti napisala ceo sastav:)

    ReplyDelete
  3. Hvala vam, drage moje! Marija, sada mi je žao što nisam pročitala taj sastav. U čemu je problem kod ostavljanja komentara? MOžda je nešto što bih mogla da podesim. Ko zna...

    ReplyDelete
  4. ja sam bila uporna, htela sam da ti dam do znanja koliko mi znaci tvoje pisanje.Tad kad sam se raspisala, moja je krivica jer sam zaboravila ova izvrnuta slova da upisem,a posle ko zna,mozda sam ih lose ukucala,bili su mi bas nejasni.

    Bitno je da je informacija data :))

    ReplyDelete
  5. This comment has been removed by the author.

    ReplyDelete
  6. Eeeeh, šteta, a ja tako volim duge, duge, duge komentare, pisanije, pisma, bilo šta. NEma veze, mnogo mi znače tvoje reči, samo da znaš. Jedno vreme sam skoro za malo odustala od pisanja tj. htela sam prestati sa blogom, ali osobe kao ti mi se uvek nekako pojave u ovom sajber životu, pa iznova ponovo inspirišu. Hvala!!!!

    ReplyDelete
  7. Uh da, jako je teško, mene sve živo rasplače, čak uspem i sama sebe kad razmišljam samo o nekim stvarima koje čak nisu ni bile, ali bi možda mogle da budu..da ne pričam za tuđu nesreću, bol, patnju, neraspoloženje, sve se preslikava na mene..pa mirisi, zvuci, niko mi ne veruje da to može toliko da smeta, kad sam se odselila od svoje glasne porodice kao da sam se preporodila :)) u svakom slučaju, koliko je sve to loše, mislim i da smo u neku ruku blagosloveni.. ;)

    ReplyDelete
  8. Mislim da je najveći problem kod nas taj što je ljudima teško da nas razumeju. To što si se odselila pokazuje da znaš šta ti je potrebno da sačuvaš svoj unutrašnji mir, kada i drugi ljudi to shvate, neće to interpretirati kao da je to nešto lično ili protiv njih namenjeno. Međutim, to je sasvim drugi problem, sa kojim se ja, drage moje, svakodnevno susrećem.

    ReplyDelete
  9. a mogu da zamislim kako je tek u velikoj grčkoj porodici.. ;)

    ReplyDelete
  10. hehehehe, zato smo se odselili 500 kkm daleko od svih njih, ali kada se sastanemo, meni je obavezno potrebno nekoliko dana da se saberem i odmorim. :-)

    ReplyDelete
  11. Nemoj sad da prestajes sa pisanjem,sada kada sam te oktrila:))
    Koliko si dugo u Grckoj?Kakve su ti bile prve godine?Danas sam se setala sa pored reke,u suton,mozes samo da zamislis kako su mi sva cula bila u ekstazi ,zrikavci,slavuji,bagrem i majcina dusica,zeleno,zeleno, volim zeleno...ukoliko odemo odavde( sto nam je plan u narednih godinu dana),to ce mi nedostajati,ti mirisi,ta nasa priroda...

    ReplyDelete
  12. U Grčkoj sam već 7 godina. Prve godine su bile teške, bila sam nostalgična neko vreme, nedostajala mi je Srbija, roditelji, sve ono što mi je poznato, nije bilo lako adaptirati se, još zamisli da živiš sa svekrom i svekrvom. Kada smo se odvojili i krenuli da živimo potpuno sami meni je sve bilo lepše i lakše. Danas se osećam kao Grkinja, kao da ovde pripadam, ne bih se nikada vratila u Srbiju (samo u posetu, naravno). Zavolela sam ovo sunce, more, hranu, ljude, atmosferu, uostalom čovek mog života je Grk, moja deca su rođena ovde, pa je valjda normalno da se tako osećam. A ti? Kuda to planirate da "emigrirate"?

    ReplyDelete
  13. Imala si hrabrosti upustiti se u zajednicki zivot sa mama Grkinjom:))
    Mi idemo u UK,suprug nije britanac, ali je ziveo tamo i ima njihovo drzavljanstvo.Nije tvoj "dragi sever",ali je severno...i kisno,vlazno,zeleno,zeleno,zeleno:))
    veeeelika promena je pred nama i nije mi bas svejedno...

    ReplyDelete
  14. Meni su ranije na poslu zagledali u lice, pošto se na njemu odražavalo sve što trenutno mislim, a nema veze sa prisutnima -"Što si neraspoložena ,pa šta ti se dogodilo..." Sve,dok nisam čula komentar:"Nagledali smo se mi dovoljno Jace i njenih faca..." Shvatila sam da ono što se kod mene odvija nesvesno,drugi ljudi lično doživljavaju!
    Ima jedna divna pesma, mislim da je od Miše Kovača : "Ti imaš lice jasno kao dan".
    Pozdravljam sve drugarke sa sličnim teškoćama!

    ReplyDelete
    Replies
    1. Potpuno te razumem! Često mi se dešavalo da "platim" zbog moje face tj. izraza lica ili da se jednostavno često nađem u situaciji da moram da se pravdam kako sam jednostavno neraspoložena ili tužna zbog nečega što nema veze sa ljudima u čijem se društvu nalazim. "Šta ti je sada?", "Eto, opet si ljuta!", "Šta sam uradio/la?", su česta pitanja na koje moram da odgovorama ili da se pravdam. Mene to strašno nervira, preferiram da me ostave na miru, jer, na sreću, negativna osećanja (koja PONAVLJAM nemaju veze sa dotičnim osobama) me brzo prođu.

      Delete
  15. Oluja osjećaja , emocionalna zbunjenost, pretjerana senzibilnost,osjecaj da emocije vode glavnu rijec, e upravo si i mene opisala tim tekstom. Znas i ja sam se trudila uvijek da se prilagodim takoreci vanjskom svijetu , bucnim dogadjajima i mislila sam da je do mene zasto ne mogu da to ucinim , uvijek mi je smetalo. Ali kao sto kazes mi upijamo sve , sve iz okruzenja mirise, glasove ljude ,emocije, to jest u neku ruku malo nezgodno ali to je i dar sto se mene tice. Treba se znati nositi s tim i prihvatiti to. Cesto volim reci da ja svijet dozivljavam na neki drugi nacin od vecine ljudi,nekako na meni poseban nacin . I često me iscrpi energija drugih ljudi pogotovo ako je negativna ili mi ne odgovara,odmah me boli zeludac ili boli glava od tih svih opsecaja koje nisam znala kanalisati. A li u potpunosti se slazem da se to mora izbaciti kroz kreativnost, i to je dobra strana takvih ljudi , J sam inace svestrana osoba, volim sve sto je kreativno, sve sto se radi rukama, crtam , slikam , , šijem, volim glazbu, fotografiju, umjetnost, ma svasta nesto, i danas bi jedno radila sutra drugo. I ne bih mogla samo reci , e time cu se bavit, meni je potrebna raznolikost, i ne volim monotoniju. Svime se odusevljavam , sve me rastuzi, lako se razbjesnim... u svemu trazim nesto lijepo, i sto je najcudnije, i nadjem uvijek neku odredjenu ljepotu u svakodnevnim stvarima i sitnicama..... eto , ja mislim da sam ti rekla malo vise. ili mnogo vise o sebi, ali evo ako te zanima jedan link onoga sto ja radim https://www.facebook.com/pages/Sla%C4%91ana-Marjanovi%C4%87-portreti/395595847202420?ref=ts&fref=ts

    ReplyDelete
  16. Има ли кога? :-)

    ReplyDelete
  17. Hvala ti za ovaj tekst. Citavog zivota se stidim zbog nemogucnosti da sakrijem emocije. Koliko sam samo puta zaplakala u javnosti i posle mrzela sebe zbog toga. Koliko sam puta cula ,,Smiri se, sta se toliko uzbudjujes i radujes oko te gluposti?" Kao da su svi postali roboti i nece nista da osecaju. E pa ja hocu jer jedino tako sam ja JA i jedino tako se osetim zivom(ovo zvuci kao uzasni klise ali stvarno je tako) S vremenom sam pocela to lakse da podnosim ali je stvarno tesko. Pozdrav za sve ostale emotivne :)

    ReplyDelete
  18. Dopada mi se tekst, jer se nalazim u njemu. Radim kao lekar u Nemackoj vec par godina i jos uvek nisam sigurna da je taj poziv za mene. Ustvari negde u dubini duse osecam da nisam slucajno izabrala taj poziv ali ne uzivam radeci taj posao. Navikla se jesam, i imam stabilu poziciju na poslu, da tako kazem, ali osecam da samo izvrsavam zadatke, bavim se administracijom, ispunjavanjem tudjih ocekivanja, i tu nema izrazaja mene same..Zadovoljna sam donekle poslom jer mi posredno omogucava mnogo toga sto inace ne bih mogla da imam, da putujem, budem samostalna itd.,Ali u jednom delu sam neizivljena, osecam da imam toliko toga da pruzim ali to ne radim..Vec neko vreme sam resena da nadjem svoju strast..tako da pored ovog posla tragam u sebi za tim sta to moze da mi zaista ispuni dusu...

    ReplyDelete

LinkWithin

Related Posts with Thumbnails