Friday 20 May 2011

Mesta i uspomene


Juče, vraćajući se od zubara, prošla sam ulicom u kojoj se nalazi nekadašnje obdanište moje starije kćerke. Čudna stvar se desila: iz nekog razloga, počele su da se vraćaju uspomene koje imaju i nemaju direktnu vezu sa ovim mestom, osetila sam leptiriće u stomaku kao onda kada se setite osobe u koju ste zaljubljeni ili neke samo vama znane tajne. Pomislih u sebi: "To su bile lepe godine...". Setih se maskenbala koje je organizovala najbolja vaspitačica na svetu, kostim Crvenkape koji je sašila moja majka za jednu od prilika, rođendanske žurkice u čast maleninog rođendana, moje cupcakes (mini tortice) ukrašene Smarties bombonama, njihovog velikog "uspeha" kod dece u školici, ćerinog prvog "kobajagi muža" koga i sada spominje...Neobično u celoj ovoj priči je činjenica da je krenula lavina osećanja i uspomena koja nisu strogo vezana za to mesto, već za to vreme ili bolje reći, doba. Nekada sam provodila svoja leta u Parizu, slobodna i bezbrižna, ali za njega me ne vezuju smisaona, duboka, suštinska i prava sećanja, dok me za tu jednu, naizgled bezličnu uličicu i vrata iza kojih se čuje žamor dečice, vezuju stvari koje se ne mogu uporediti po važnosti sa šetnjama ulicama Pariza i blejanjem po izlozima. Setih se sa nostalgijom radostnih meseci trudnoće sa mojom drugom kćerkom, šetnji i skitaža kojih je sada mnogo manje zbog više obaveza, setih se mog euforičnog i zaraznog dekorisanja, kuvanja, velike želje za druženjem. Sa tugom konstatovah da mi je majka tada češće dolazila. Iako je prošlo samo par godina, njeno zdravlje je bilo daleko bolje, imala je više snage da putuje i prevali 1000km da bi zajedno lunjale po prodavnicama, tražile materijale za zavese i jastučiće, sadile cveće i pile kafu ispod suncobrana dok je mala bila u obdaništu. Često uzimamo zdravo za gotovo ljude i prividno banalne događaje. Zaboravljamo ih, ne pridajemo im značaj, želimo više, bolje, u smislu da su nam retko ti sitni momenti i mala zadovoljstva dovoljna. Bolje reći, prestaju biti zadovoljavajuća. Javlja se nemir. Želimo sjajnija, glamuroznija dešavanja, uspomene prošarane zlatom, dalekim morima i planinanama, zanimljivijim i nepoznatim ljudima, noćnim svetlima, punim Mesecom iznad krovova nekog drugog, većeg i lepšeg grada. I šta dobijemo od svega toga? Brdo fotografija koje postavljamo na našoj facebook stranici, poneki suvenir, uspomene koje blede...Ne, ne shvatajte me pogrešno. Putovanja i obilaženje novih mesta je osvežavajuće kako za telo, tako i za dušu. Ovde govorim o dubljim emocijama i uspomenama koje može probuditi jedna šetnja ulicom u kojoj ste odrasli, prolazak pored šik kafića koji je nekada bio poslastičara u kojoj ste jeli šampite, jedan pogled na oronulu kućicu u kojoj je živela namrgođena starica u čije dvorište vam je stalno upadala lopta, tu je vaša škola, škola vaše dece, bolnica u kojoj ste izvadili krajnike ili ste se porodili, trafika u kojoj ste kupovali čips u pauzi spremanja ispita, stari video (sada DVD) klub u kome ste uzimali filmove sa društvom. Mesta nisu samo zgrade, ulice, parkovi, drveće, nisu samo opipljive stvari , već su ona neka vrsta geografsko-emotivne mape naših sećanja. Ona imaju veliku vrednost, mnogo veću od materije koja je potrebna da se ta mesta sagrade. Prošetajte gradom u kome živite i sačinite vašu mapu. Prisetite se stvari koje ste već doživeli, ljudi koji su tada prolazili kroz vaš život i ostavili neki trag. Nada i želja da vidite druga mesta je deo ljudske prirode, večita težnja ka novim, ali ono što je direktno oko nas, mesto u kome živimo je deo naše lične istorije, priča koja nastavlja da se piše.

4 comments:

  1. Jako dirljiv post... Ti imaš divan dar da fino iskažeš sve ono što se meni, a verujem i mnogim drugim ljudima, mota po glavi, srcu i gde već, a nikako da dobije oblik i stane u reči. Hvala. :)

    ReplyDelete

LinkWithin

Related Posts with Thumbnails