Monday 4 February 2013

Mirovanje...



Meni danas sve miriše na proleće. Prozori su oprani, balkon takođe, zavese mirišu na lavandu. Upravo sam prebrisala pod po celoj kući i otvorila širom prozore da uđu zvuci sa ulice i poslednji zraci sunca pred dolazak večeri. A, večeri su tako tople ovih poslednjih par dana da mi se ne ulazi u kuću, ulice su prepune mladosti, raznosi se kafa, mirišu cigarete i parfemi, sve je nekako živo, pomalo histerično i brzo. Brzo mi proleću misli kroz glavu, sva sam puna energije, željna dešavanja i akcije. Već sam vam spomenula ono ludo uzbuđenje i iščekivanje nečega,  nečega što mi ne da mira. Imam utisak da u trenutcima prosto zaboravim da dišem. Palo mi je na pamet nešto ludo: da odem do poslastičare i kupim nešto kremasto, puterasto i belo, da mi to stave u kutiju, da sednem na klupici u parku i smažem kolače sama samcijata, slušajući ptice i gledajući prolaznike. Mogu da slažem moje da imam nekog posla, ne mora niko da zna za moj "opasni plan", ne moram ni sa kim da podelim kolače. I oni sigurno imaju svoje tajne. I oni mene sigurno ponekad lažu.
I tako, dok sam brisala pod i razmišljala da li ću kupiti parče torte od badema ili rajski mille-feuille pale su mi na pamet reči moga muža:
"Znaš kada sam bio najsrećniji? Onda kada se rodila Eleni: živeli smo u jednoj sobici, ona nas je budila svojim gugutanjem u 6 ujutru, ustajali bi, pili kafu i jeli doručak, ja sam spremao ispite,a ti si sa njom šetala kako mi ne bi smetale. Večeri smo provodili u krevetu-beba bi spavala između nas, a mi smo stalno nešto čitali. Sećaš se kako smo onda mnogo čitali? Tada sam stvarno bio najsrećniji." Meni krenu suze svaki put kada mi to kaže. Nemam pojma zašto.
Od tada smo mnogo toga prevalili preko leđa, naš život se promenio, postigli smo puno toga, a opet, i ja i on se sa setom prisećamo tih mirnih dana.

Život danas je jurnjava, potraga, stvaranje, brzina, borba. Stvarno ume da ti se smuči. I kao da to nije dovoljno, brze su ti i misli, smišljaš, planiraš, vagaš, meriš, brojiš, računaš. Nemaš mira, hoćeš da izađeš iz sopstvene kože. Nije ni čudo što čezneš za vremenom u kome si imao manje briga.

Dok pišem ovo, neprestano govorim u sebi: "Miruj, miruj, miruj."


Mirovanje. Prepuštanje.




"Učinite sve što je u vašoj moći da negujete duh...mirovanja. Ne dozvolite neprijatelju da vas toliko oslabi da izgubite ravnotežu i perspektivu. Vreme za mirovanje je isto toliko važno kao i san, kretanje i hrana."~ Emili Barns

Nisu sve porodice iste. Nisu svi ljudi isti. Međutim, ja najbolje znam šta je najbolje za moju. Ono što odgovara nama ne mora odgovarati drugim porodicama. Nama trebaju mir, tihi trenutci, zagrljaji, šetnje u prirodi, malo više vere i poverenja u Boga, zajedništvo, jedinstvo, prepuštanje i nada.

Izgleda sam dozvolila "neprijateljima" (za mene su to moje brige, očekivanja i želje) da me izbace iz ravnoteže, da mi pomute vodu, uzburkaju more i naprave talase. Moram sada da smirim i ukrotim vetrove kako znam i umem. Moram da mirujem. Zatvaram oči i već osećam da srce sporije lupa, čak mi se i prispavalo. Čujem svoje disanje, osećam ovaj trenutak. I dalje mi miriše proleće, ali ne čeznem više za tim da istrčim na ulicu i da jurim za njim. Živim iako mirujem. Više osećam kada mirujem. Bolje volim kada mirujem. Jasnije vidim kada mirujem.

 Treba mi čaj i nešto slatko. Neću u poslastičaru, već ću sama nešto umutiti. Mmmmm, palo mi je na pamet nešto od piškota, pudinga od vanile, naseckanog voća i šlaga preko. Onako, nešto domaće, da sa nekim podelim. Porodično. Ionako ne volim da jedem sama.

4 comments:

  1. Nasmejala sam se slatko zbog tvog 'opasnog plana'! Da,da, smirenja nam treba !

    ReplyDelete
  2. Hvala ti! Ovo je podsetnik za najvaznije stvari.

    ReplyDelete

LinkWithin

Related Posts with Thumbnails