Wednesday 28 September 2016

Pismo koje nikada neću poslati mojoj majci


Danas me moje bledo lice, oči uokvirene podočnjacima, nesređena kosa i pomalo čupave obrve podsećaju na tebe. Već neko vreme ne spavam baš najbolje, a spavanju se najviše radujem čim ujutru zazvoni alarm. Kao robot spremam doručak, budim decu, pakujem užinu, uzdišem, namrštena sam i nervozna. Ponovo bacam pogled na svoj odraz u ogledalu i razočarana sam onim što vidim. Previše ličim na tebe. Znaš onu brazdu što imaš između očiju? Imam je i ja. A ha.
Kćer ne sme da bude ljuta na majku. Majka se voli najviše na svetu. Ma, volim te ja, ali ljuta sam na tebe i to me muči i progoni. Ja to neću, ali ne mogu protiv onoga što osećam. Zahvalna sam i ljuta. Totalna kontradiktornost, sudaranje suprotnih osećanja. Zbunjenost, izgubljenost. Želja da naučim sve ono čemu me ti nisi naučila. I sada, sa svojih 40 godina, tragam, učim, trudim se, jer želim, želim, želim. Moram manje da ličim na tebe.

Hvala ti što si me naučila da je porodica na prvom mestu, ali nikada mi nisi naučila da moram pronaći vremena za sebe.
Hvala ti što si me naučila samopožrtvovanju, ali nikada me nisi naučila kako da volim sebe.
Hvala ti što si mi govorila o skromnosti i blagosti, ali nikada mi nisi pričala o lepoti, o nezi, o tome kako je važno da se osećam lepom.
Hvala što si me uvek štitila, vodila, pomagala,  ali nikada me nisi pustila da sama donosim svoje odluke.
Hvala što si mi bila primer napornog rada i truda, ali nisi me naučila uživanju, odmaranju, opuštanju.
Hvala ti što si nam kuvala, mesila kolače, hvala ti na besprekornom domu u kome sam odrasla, ali nikada mi nisi govorila o tvojim strastima, snovima i željama.
Mama.
Volela bih da si nosila sve one divne svilene haljine koje ti je tata kupovao.
Volela bih da se svi oni parfemi nisu pokvarili od stajanja godinama u dnu fijoke.
Volela bih da si nosila one italijanske cipele i bundu koju si čuvala za "posebne prilike" u ormanu.
Volela bih da si se češće šminkala i sređivala tvoju lepu kosu.
Volela bih da si se više smejala i manje plakala.
Volela bih da si bila manje ogorčena i ljuta.
Volela bih da sam ti češće govorila koliko si lepa kada se smeješ.
Volela bih da si više verovala u sebe.
Volela bih da si imala više mudrosti da shvatiš da nisi ti kriva ako se neko loše ponaša prema tebi.
Volela bih da si sebe smatrala vrednom uspeha i sreće.
Volela bih da znaš da si dala sve od sebe i da bolje nisi mogla.

Volela bih da znaš da je bilo dovoljno.
Volela bih da znaš da nam ništa nije nedostajalo, ali...
Volela bih da si ostvarila makar jedan tvoj san.
Volela bih da sam makar jednom pročitala nešto što si ti napisala, a znam da si krišom uvek nešto škrabala.



Mama.


Zašto nisi volela sebe onoliko koliko si volela sve nas?

Volim te i ljuta sam na tebe,
 ali
mama,

ja ne mogu više biti...ti.

27 comments:

  1. Mogla bih da se potpišem pod svaku tvoju rečenicu koju si uputila mami. Volela bih da sad mogu da te zagrlim i da ćutimo zajedno. Izvini na ovoj prisnosti koju ti upućujem, prosto je to izašlo iz mene pod uticajem tvog pisma.
    Naše mame su odrasle u neko drugo vreme koje ih je i oblikovalo da budu takve kakve su. Moja teško prevaljuje preko usana da ona nešto želi i hoće.
    Šaljem ti najtopliji pozdrav i želim mirne i lepe dane!
    Tanja

    ReplyDelete
    Replies
    1. Draga Tanja, tvoj zagrljaj bi sada tako prijao...hvala na tako divnim rečima razumevanja i ljubavi...
      LJubim i grlim...

      Delete
    2. Hvala tebi na iskrenosti i svemu što nesebično deliš sa nama, internetskim komšinicama :-*

      Delete
  2. Ovaj toliko iskreni tekst pogodja bas tamo gde treba. Cesto razmisljam zasto sam toliko ljuta/zabrinuta za mamu. A bas kao i ovom tekstu, potrebne su godine da shvatimo sve brige, tuge, probleme i nacin razmisljanja nasih majki. Hvala ti Dora na ovom ogoljenju svojih misli koje odisu najvise ljubavlju.
    Pozdrav,
    Marija

    ReplyDelete
    Replies
    1. Jedino iskrenošću možemo pročistiti sebe. Iz iskrenosti dolazi oproštaj i promena. Hvala tebi, draguljice, na tako lepim rečima. Mnogo mi to znači.

      Delete
  3. Wow! Toliko duboko i emotivno. Baš si me dotakla ovim rečima.Samo ću dodati nešto.Draga moja, nemoj misliti da tvoja majka nije ostvarila ni jedan svoj san. Jedan sigurno jeste, da ima tebe za ćerku. :*

    ReplyDelete
  4. Nemam reči koliko si me pogodila.....inače baš volim da čitam tvoje tekstove
    Divna si!
    Pozdrav, Tanja

    ReplyDelete
  5. Draga moja Dora....ovaj tvoj tekst bi potpisalo bar 50% zena....i ja naravno. Podstakao me na duboko razmisljanje. Tvoja iskrenost i emocije koje su izasle iz tebe su ono sto govori mnogo vise...i ta ljutnja je u stvari ljubav prema majci. Ljuta sam i ja na svoju majku ali je puno volim. Srecom... sa godinama se nauci ono sto nas majke nisu naucile i promenimo sebe...donekle. Mi se same moramo potruditi da volimo i postujemo sebe i kad naucimo to, sve vidimo drugacije pa i nas odraz u ogledalu...samo treba vremena, ne ocajavaj....

    ReplyDelete
    Replies
    1. Beskrajno mi je drago, Gago što me razumeš. Jeste, ljutnja je ljubav, jer kada čoveku nije stalo, on je verovatno ravnodušan.Ja godinama pokušavam da na život gledam drugačije od moje majke. Mnogo je volim, ali ne želim da ponavljam njene greške.

      Delete
  6. Rasplakala sam se. Obožavam devojčice, ali sam zahvalna Bogu što ih nemam jer ja ne umem da budem mama devojčicama baš zbog toga što previše ličim na svoju mamu. Sad se mnooogo trudim da nadjem vremena za sebe da moji dečaci ne bi mislili da žena treba da bude ovakva kakva sam ja: uvek u žurbi, nervozna, nesredjena i uglavnom u kuhinji. Moramo da se menjamo zbog budućih generacija! Veliki pozdrav!

    ReplyDelete
    Replies
    1. Apsolutno tačno! Moramo da se menjamo, moramo biti bolje prema sebi kako bi naša deca to isto naučila.

      Delete
  7. Eh Doro, rasplaka me... Prepoznajem svoju majku u svakoj tvojoj rečenici, a plačem jer prepoznajem i sebe...Nadam se da ću uspeti da se promenim zbog moje ćerke! Hvala ti što nas teraš da malo zastanemo u ovoj ludnici od života i da se vratimo na pravi put!

    ReplyDelete
    Replies
    1. Prepoznati, biti iskren prema sebi, eto, to je početak. Tako možemo da se promenimo. ja verujem da čovek može da se menja , može itekako! Hajde da pokušamo zajedno! Hvala tebi!

      Delete
  8. Tako istinito, jako me dirnulo...

    ReplyDelete
  9. Replies
    1. Nećemo da plačemo, idemo napred, glavu i gore...volimo naše majke, ali hajde da budemo bolje, jače i da se naučimo SAMOljubavi!

      Delete
  10. Rasplakah se. Moja majka je imala sreću da pregura tu fazu kada je sve čuvala za bolje dane i da počne makar delom da živi svoje snove. Moja majka je odrasla u porodici u kojoj su učeni da vole, da se vole... Ovo je pismo koje svaka žena treba da pročita dok ima prilike da menja, da sanja. Šaljem ti zagrljaj i veliko hvala za to što si ti imala snage da napišeš sve ovo i onu najtežu, poslednju rečenicu...

    ReplyDelete
    Replies
    1. Kako to samo divno zvuči!!!! "učeni da vole, da se vole"....Hvala tebi na komentaru!!!!!

      Delete
  11. Divno, toplo i iskreno pismo! Sada kad smo mame, bolje razumemo svoje mame. Uvek od njih učimo, pa i na njihovim greškama.

    ReplyDelete
  12. Divno, toplo i iskreno pismo! Sada kad smo mame, bolje razumemo svoje mame. Uvek od njih učimo, pa i na njihovim greškama.

    ReplyDelete
    Replies
    1. Baš tako!!! AKo ništa drugo, možemo naučiti nešto iz njihovih grešaka i voleti ih, opraštati im...POzdrav, draga Snežana!

      Delete
  13. Ja sam mama dve devojke i kako godine prolaze sve vise prepoznajem svoju majku u sebi. Ona je pak uvek bila doterana, lepa, uredna, trudila se da sve bude na svom mestu i da svi budu zadovoljni i naravno nije joj uspevalo. A zasto? Nije umela da podeli poslove sa cerkom. Uvek je mislila - ima vremena, namucice se ona u zivotu. Ja sam mislila da cu ja to umeti bas zato sto sam toga bila svesna. Ali ne. Sada mi je uvek vaznije njihovo vreme i njihove obaveze i teskoce nego moje. I stalno se osecam krivom sto ne mogu sve da postignem, a ne pada mi na pamet da cerki kazem da je bolje da opere sudove ili pokusa da oriba ormarice u kupatilu umesto sto zuri na fitnes u subotu pre podne. Prosto ne mogu.

    ReplyDelete
    Replies
    1. Razumem te, tako si naučena...to je tvoja majka u tebi, ona govori iz tebe...ah, kako te samo razumem! Koliko puta prepoznam i ja moju u mojim rečima i postupcima. Mora da postoji način da to promenimo. Jednostavno mora!

      Delete
  14. Kakvo dirljivo pismo, i vidim gomilu koja se prepoznala u njemu, tj, svoje majke. Pa i ja. I evo, sad ne mogu zaustaviti suze, ganula me ta realnost jer joj jako zameram (u sebi, nikada na glas) što je ceo život takva i što sam ja toliko drugačija od nje. Ovo pismo dođe kao neka katarza :) Hvala na lepim rečima i ljubavi koju širiš. Izvinjavam se što ne persiram, ali mislim da mi nećeš uzeti za zlo. Samo nastavi da radiš sve što radiš i svaki, pa i najmanji pomak je bitan, u svakom segmentu života. Volim tvoja pisanja. Prvi put se javljam i sigurna sam da ima gomila takvih žena koje te prate i dele tvoje mišljenje i stavove i životne radosti i "nedaće". Imaš podršku veliku od svih nas :* i zagrljaj!

    ReplyDelete
    Replies
    1. Oh, divnih li reči. Hvala na tako iskrenom i toplom komentaru. Zaista osećam kao da su nam se duše povezale, ovako, na ovaj način. LJubim, i grlim i volim!!!
      Dora

      Delete

LinkWithin

Related Posts with Thumbnails